Review
Adastra spada u one bendove (kojih kod nas maltene ima na prste jedne ruke - i tu ne mislim na rock glazbu nego našu glazbenu scenu uopće) - koji su jednostavno drugačiji. U dobrom smislu.
Nikoga specijalno ne kopiraju, na nikoga specijalno ne liče, a opet nisu neki „psihodelično-ezoterični“ eksperiment - opet je to u nivoima nekog određenog žanra. Takav je Quasarr, takav je Father, Nina Romić...
Još tamo od Flarea, bilo je jasno da ekipa okupljena oko „mlađeg brace“ (mislim da mu taj izraz već mora ići turbo na živce) frajerice Anđe Marić, dakle Jerka Jeronima Szabolcsa Marića „Geronima“ (zna li netko još kakvo njegovo „middle“ name?) - ima „ono nešto“ pitanje je bilo jel' tu Anđa kritičan sastojak ili sjajan dodatak.
Projekt zvan Adastra pokazalo je ono prvo. Meni je dovoljna činjenica da smo taj, tada još demo bend, slušali pred Museom 2007. na onom fantastičnom koncertu u Domu Sportova. Tko je prošao Muse filter, taj ne može biti loš. Ipak, sumnjičava kakav jesam to je moglo značiti i to da samo netko ima fakin dobru vezu ili nedostatak konkurencije koja je predložena.
Kada je prvi album Adastra ugledao svjetlo dana bio je jasno da sve skupa ima neko pokriće. Ne sjećam se koji su albumi u nas 2007. bili sve snimljeni i koja mu je konkurencija bila ali kao prvijenac bio je odličan, skup sa svim dječjim bolestima i nedostacima, od čega je najviše bilo – nedorečenosti. Ali već je onda Adastra zvučala drugačije. I već me onda podsjećala na jedan vrhunski bend, iako većina neće u Adastri naći ništa njima slično, jer u biti je niti ne kopiraju niti tako ispada. Tko poznaje slovensku Siddhartu znat će o čemu pričam.
Četiri godine kasnije i Adastra, sa svim promjenama u članstvu – pokazuje ono što sam rekla na početku, da se sve ipak vrti oko „mlađeg brace“. I neka se.
„Surovi grad“ će biti bez obzira tko još koji album u nas ove godine napravio jedan od naj albuma 2011. Minus pjesma br. 12 („Sladoled“) koju ćemo zanemariti iz tri razloga: paše na album kao tovar uz lipicanera, nije je pisao Jerko ili tko iz Adastre i trećeg da je bonus pjesma, pa ćemo je kao bonus i odstrijeliti – ravno na estradu pa nek se vrti na Narodnom radiju. Jerko, drž se ti kvalitete to ti sasvim dobro ide.
Ne volim secirati albume do u detalje pa neću niti sada, ono što je bitno reći za „Surovi grad“ jest par stvari:
- Netipično dobra produkcija. Netipično zato što u pravilu velika većina izvođača koji funkcioniraju po principu „3 u 1“ ili „sam svoj majstor“ zabrljaju u tom dijelu. Iznimke potvrđuju pravilo – rijetki izvođači su sposobni isporučiti sjajan album a da su ga sami producirali, jednostavno nemaju sposobnost odmaka od materijala ili producentskog znanja. I čak kad ispadne super uvijek mislim „kako bi bilo da je to uzeo u ruke netko drugi“ - pa tako i na ovom albumu. S tom razlikom da bi Adastri za takav korak trebao netko izvana, jer što se doma nudi nije ništa bolje od ovoga.
- Odličan zvuk. S nikakvim podkomentarom.
- Vrlo dobri, domaćem rocku inovativniji aranžmani i korištenje šireg broja instrumenata, a manje programiranja i filozofiranja.
- Odličan lirički moment. Zadnje me se tako (od rock-pop izvođača) dojmio Markiz, a prije njega dugo ništa (tu se ne ubrajaju TBF i Elemental, to je druga kategorija).
Jedino kad krenem tražiti dlaku u jajetu nađem je negdje gdje ona vjerojatno i ne postoji. Jerkov glas ima raspon koji je sasvim dobar, dapače, ali je njegov glas i boja specifičan (što je dobro jer je prepoznatljivo), ali je takav da ne može zvučati nikako drugačije čak i kada drugačije interpretira. Čuli ste ga jednom, čuli ste ga uvijek. Dobar je, zvonak je, ali žestokom zvuku i glazbenoj orijentaciji Adastre nedostaje ona žešća nijansa ili interpretacija vokala - - da bi to bio (ubitačnije) bolji komplet. Na mahove glazba i vokal nisu sretno „upasirani“ stilski i to je jedina prava mana ovome albumu.
Ako Jerko uspije raditi malo više na ovom elementu (i glas je instrument koji ima daleko veće mogućnosti nego se čini) uz dosta truda mogao bi dobiti ono – ubitačnu kombinaciju.
Od pjesama je svakako za izvojiti „Kamo da krenem“ koja je punokrvna prikrivena bomba (element Siddharte), „Surovi grade“ u kojoj se Jerko osvrće na nasilje među mladima i strašna ubojstva koja se dešavaju među njima, „Nismo svi samo sjene“ koja ima ne previše inventivan ali svjedno predobar riff i „Kao stijena“ koja ima totalno dobar tekst u stilu short storya...
Sad mi preostaje još samo da ih opet nakon dugo godina vidim uživo večeras u Boogaloou na promociji albuma, pa čitajte izvještaj s dojmovima (jesu i se ili nisu promijenili).
Minus 5 zato što su zeznuli s tim nesretnim bonus trackom.
Anastazija Vržina
