Review
Završni znak probijanja u glazbenom svijetu je trenutak hipsterskog odbacivanja. Hipsteri uistinu jesu pokretači moderne kulture i njihovo često inzistiranje na novom je preusmjerilo svu pozornost na neka od najvećih imena današnjice. Pomodnjaštvo u težnji da se bude drugačiji neminovno dovodi do odbacivanja imena koja postaju razvikana, no bendovi su tada najčešće toliko jaki da im minijaturna podrška koju su imali na počecima ni ne treba. Stvar koja se još davno dogodila Radioheadu sada se događa The Nationalu. Hipsteri su ih napustili – The National su uspjeli.
Uspon The Nationala je trajao pet albuma i deset godina. Logičan je to rok masovnog prihvaćanja obzirom na glazbu kakvu stvaraju. Nikako bend koji osvaja na prvo slušanje (nego u najmanju ruku na deseto), The National su strpljen i spašen bend koji su čekali da se njihova poetika beznađa shvati i samim time High Violet i prije svog izlaska proglasi albumom godine. Takva proglašavanja se mogu učiniti prenagljenjima ako se pogledaju i druga jaka izdanja ove godine (ako nitko, Arcade Fire su velika konkurencija u laskavoj tituli), no nikako nisu promašena. High Violet je izvrstan album.
Albumu bi se lako mogao prigovoriti stari teritorij na kojem se traži zvuk. High Violet nije onoliki zaokret koliki su bili Alligator i Boxer u svojim vremenima izlaska bili, no to ne znači da je album loš. Neka od najvećih glazbenih imena uopće nisu uvijek imala značajne zaokrete u glazbenim idejama pa svejedno njihov uspjeh ne stavljamo pod upitnik.
High Violet kroz fuziju najboljih trenutaka prethodna dva albuma govori o mladim sanjarima sudarenima s modernim svijetom. Oni koji su nekoć htjeli biti arhetip slobode mišljenja i osjećanja su sada tek tako utopljeni u bezličnost srednje klase. Konstantno hranjeni žutim tiskom i potkupljenim politikanstvom medija nisu izgubili svoj nekad toliko njegovan identitet, no nisu ni daleko od tog. Pripovjedački bariton Matta Baringtona (najbolje izražen u Bloodbuzz Ohio) vjerno opisuje beznađe prosječnosti i otuđenosti, najgore društvene bolesti modernog doba.
Bez ljepljivih i zaraznih melodija, izražen suptilnim gitarama, High Violet je nimalo pompozan album (osim trubača u England) dok govori o krnjoj romantici i besmislenosti života u predgrađu. U kombinaciji s takvim temama to je garancija sporog zasićenja i dugotrajne kvalitete. High Violet je album za suvišne ljude koji očigledno nisu tek davno sjećanje iz srednjoškolskih proučavanja romantizma. Oni postoje u svakom pregrađu, samo što ih je srednjostrujaški način života na koji su prisiljeni naučio da je bolje o tome šutjeti.