Review
Prati me dobar nos u posljednje vrijeme, kad biram, biram sjajne albume za recenziju. Novi album Corinne Bailey Rae nije iznimka. Posve sam uvjerena da će The Sea postati vrlo značajan album, ne samo za Corinne.
Po snažnosti glazbenog izričaja, ovaj album može bez po muke uz bok jednog Come Away with Me Norah Jones makar ta dva albuma nemaju nikakvu drugu poveznicu. Možda se neće prodati u onolikoj miljunskoj nakladi kao Norahin prvijenac, ali ga zato kvalitetom čak možda i nadmašuje.
Corinne je debi albumom također imala mnogo uspjeha i s nekoliko povećih uspješnica u jednom neobaveznijem, veselom soul-pop tonu, nametnula se kao netko nagrađivan, s pokrićem u tom žanru, no... često nas u životu samo djelić sekunde okrene u posve drugom smjeru, a tako se dogodilo i s Corinne.
Šokantna, iznenadna smrt njenog supruga početkom 2008. snažno je muzički formirala Corinne u smjeru zvuka iz 70-tih orkestralnih jazzy, soul djela, na momente čak psihodeličnog soula. Teško ćete si zamisliti o čemu se radi dok ne čujete The Sea jer ono što ćete dobiti nećete i očekivati.
Niti ćete od Corinne Bailey Rae iz 2006. očekivati duboki, snažni vokal prepun bola, koji na mahove posjeća na legendarnu Ninu Simone, a više na Robertu Flack.
Album je prepun pjesama koje, međutim, kako biste nakon ovog uvoda očekivali, ne zvuče depresivno, ali gotovo svaka, pa i one brže, imaju neki vokalni, lirički ili glazbeni moment koji ti „takne“ bolnu žicu, vrlo suptilno, ali duboko.
Naslovna Are you Here je čeznutljiv zov za prošlim vremenima, a Corinnino, gotovo mrmljanje, daje poseban efekat. Uvod nevjerojatno podsjeća na Snow Patrol, i iako muzički Corinne s njima nema nikakve poveznice, lirički ovaj album, kada ga u cijelosti preslušate ima vrlo slične emocije kao raniji radovi Snow Patrola iz faze Final Straw i Run. Što samo dokazuje da inače turbo kliše o tome kako patnje i boli najjače motiviraju umjetnike na značajnije stvaralaštvo, definitivno pije vodu, ali nekada to evoluira u zaista vrhunska ostvarenja.
I'd Do It All Again je napisana prije tragedije, ali s šokantnom slutnjom, makar govori o prolaznoj svađi.
Feels Like The First Time definitivno dokazuje da je Corinne, prema vlastitom priznanju, u to vrijeme mnogo slušala Sly Stonea i Curtisa Mayfielda – '70 su u zraku posvuda. Sjajan retro komad.
Veseliji, zarazni ton ugradila je u The Blackest Lilly žešću vokoder rock soul stvar. Poigravanje s rockom, ali u drugom smjeru, lagano orkestralno-zeppelinovskom (iz faze Kashmir) rezultiralo je u Diving for Hearts.
Iako bih mogla nabrajati još, za kraj ću ipak spomenuti samo još Paris Nights/New York Mornings, još jednu svjetliju pjesmu, koja je posve u stilu '60.
No, ako od The Sea očekujete nešto iz trenda retro albuma koji je započela Amy Winehouse pa recimo nastavila Duffy – ne, to nije taj retro. Ovo je posve druga dimenzija.
Možda će zvučati grubo i bezosjećajno, no Corinnina tragedija obogatila je glazbeni svijet. Drugačije rečeno, desila se prava sreća u nesreći.
Anastazija Vržina
