Intervjui

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

1

Predrag Lovre Lovrinčević splitski je glazbenik, majstor na usnoj harmonici i nedvojbeno veliki zaljubljenik u blues. Zaslužan je za promociju svoje glazbene ljubavi kroz radio emisije, kao i kroz učestale koncerte na kojima blues diše punim plućima. Ponosan je vlasnik nagrade Status hrvatske glazbene unije. Vlasnik je Valeveodur pojačala specijalno napravljenog za njega prije nešto više od 10 godina. Uglavnom svira na Green Bullet Vintage mikrofonu. Aktivan je u organizacijama Split blues festivala, kao i Pirovac blues festivala.

Evidentno je već iz naziva da je blues prekriven tužnim, teškim životnim pričama američkih crnaca koji su kroz glazbu pokušali olakšati svoju čemernu svakodnevnicu. Što je tebe ponukalo da se prikačiš na blues, da li neka osobna životna priča, suosjećanje s njima, ili pak jednostavne ali jedinstvene, uvijek zarazne, uvjetno rečeno "tri" note?

U svojim ranim danima o povijesti bluesa i teškom životu crnaca nisam znao puno.
Bio bi stvarno patetičan i proziran odgovor da me u blues uvela neka teška životna priča. Bio sam dijete jednog veselog, zlatnog doba na ovim prostorima, koje doduše i nije baš živjelo u obilju. Moji roditelji su bili skromni i pošteni radnici, odrastao sam u maloj obiteljskoj kućici u centru Splita, a ulica je bila moje računalo, mobitel i Ipod. Unatoč svemu odrastao sam u toplom obiteljskom domu punom ljubavi. Jednom riječju, moj život nije bio začinjen melodramom.
Najbliži odgovor na tvoje pitanje su zapravo, te zarazne „tri note“.

Ispričaj nam detaljnije kako i kada je sve to započelo, koliko se staža nakupilo u plavim bojama.

Odgovor na ovo je zapravo nastavak odgovora na prošlo pitanje , jer se sa zarazne „tri note“ kako ih nazivaš baš i nisam upoznao direktno preko bluesa, već indirektno kroz pravce koji naoko i nemaju veze s njim, ali i kroz njegovo dijete ,rock and roll.
Moja prva glazbena ljubav bila je američki country . Kad sam imao nekih osam, devet godina jedan mi je rođak poklonio singlicu Johny Casha. Toga se sjećam kao da je bilo jučer: bila je u bijelom prošupljenom omotu, s jedne strane je bila pjesma „I Walk the Line“ a sa druge „Boy Named Sue“. Intenzivno sam je slušao na očevom gramofonu koji je imao oblik kofera koji kad se otvori ima u poklopcu zvučnik, a u drugom dijelu, naravno gramofon. Taj mi je gramofon bio jedino sredstvo za reprodukciju glazbe sve do moje četrnaeste godine kad sam nekako uspio izmoliti jednu Toscu 5. Kroz to vrijeme su se u mojoj kolekciji ploča našli i izvođači poput Waylon Jenningsa, Tompall Glasera, Willie Nelsona, Tammy Wynette, Lyn Anderson, John Denvera ali i jedan kompilacijski set ploča koji je svim ljubiteljima bluesa i te kako poznat.
Naravno, radi se o PGP RTB-ovom izdanju „Blues Roots“ na kom sam po prvi put čuo Leadbellyja, Big Joe Williamsa, Big Bill Broonzyja, Sonny Boy Williamsona,…
Ipak glazbeni me ukus kasnije vodio kroz razne glazbene stilove kojima je zajednički nazivnik rock, ali moji glazbeni favoriti su uvijek bili podvučeni sa onom „blue note“. Govorim o bandovima poput Led Zeppelin, Rolling Stones, Bad Company, Creedence Clearwater, ZZ Top,…
Tek petnaestak godina kasnije pa sve do danas moj broj jedan postaje BLUES.

2

Zašto si izabrao usnu harmoniku (doduše, jedan od prvotnih blues instrumenata)?

Imam osjećaj da usnu harmoniku sviram cijeli život, zapravo kroz maglu se sjećam da sam
još u vrtiću puhao u nju. Naravno sve je to bila samo dječja zanimacija, no kad sam imao trinaest godina, na glazbenom odjelu na trećem katu novootvorene Robne kuće Dobri ugledao sam prvu pravu harmoniku, Hohnerovu Chromettu 10, sa polugom za polutonove sa strane. Pojma nisam imao čemu služi, nije baš bilo youtubeovih tutorijala. Izmolio sam majku da mi dopusti da izvadim novce iz kasice, ona mi je nešto novaca dodala i prva ozbiljna harmonika je bila u ruci. E sad, uspio sam svladati neke melodije, no nikako sa njom nisam mogao svirati sve što sam htio. Tek četiri., pet godina kasnije, nabavio sam nekoliko harmonika iz različitih tonaliteta. Do tada sam sa mojim Chromettom 10 uspio svirati čak i sa jednim autorskim bandom, te u nekim duetima u kojima se gitarist prilagođavao mom jedinom, C tonalitetu.
Dugo godina sam hobistički uz usnu harmoniku svirao gitaru, zabavljajući ekipe po tulumima, jer glazba je bila moje zadovoljstvo i nikad nisam ni razmišljao da živim od nje. Ali za nju definitivno da.
Potom je slijedio jedan dio života kada sam usnu harmoniku i pomalo zanemario, ali se tada, negdje u ratnom vremenu pojavio interes za blues.
Moram i to napomenuti, blues način sviranja usne harmonike je potpuno drugačiji od onog koji sviraju npr.Dylan i Young, načina na koji sam uglavnom do tada i sam svirao. Radi se o sviranu druge i treće pozicije, tako da ako npr. sviraš blues iz E tonaliteta koristiš zapravo A harmoniku,… ali da sad ne objašnjavam previše.
Uglavnom prije nekih 20-ak godina u mom životu pojavio se band Black Cat Bone, koji me potpuno vratio ovom instrumentu. S njima sam zapravo prosvirao (u oba smisla) blues.
Od tada pa do danas iza mene su brojne svirke, nekoliko mojih bandova, studijska suradnja sa bendovima poput Dioniza, Pas Matersa,.. nastupi na brojnim Harp mastersima i tečajevima u koljevci usne harmonike, njemačkom Trossingenu, te puno lijepih i nezaboravnih trenutaka koje po mom mišljenju, može pružiti samo i jedino glazba.

Sviđa mi se tvoja paralela o tome da si kroz "djecu" učio o glazbi njihovih "roditelja".Znam puno ljudi koji su prošli istim putem,što znači da su oni, kao i ti sazrjeli u glazbenom pogledu. Ti taj put svojim svakodnevnim djelovanjem obilježavaš konkretnim radnjama, na radio Splitu si autor Bluesoteke koju radiš u suradnji sa još jednim velikim ljubiteljem plavih boja, Mladenom Lončarom - Mikeom. Reci nam nešto više o tome, kako i kada je to krenulo?

Pa da, mislim da kad si u tinejđerskim godinama teško možeš i razumjeti i doživjeti blues u svoj njegovoj kompleksnoj jednostavnosti. Namjerno sam se poslužio ovom kontradiktornom složenicom, jer iz sadašnje perspektive ja blues upravo tako i doživljavam..
Moja radijska karijera počela je sasvim slučajno. Naime, prije nekih 8-9 godina vodio sam program jednog splitskog kluba, točnije koncertne večeri vezane uz blues, jazz i rock. Zbog promocije surađivao sam sa Radiom KL kojeg nažalost više nema, a koji je u to vrijeme uživao kultni status u eteru, upravo zbog svoje uređivačko-glazbene politike koja je imala visoke standarde vezane uz glazbu. U jednom trenutku ponuđeno mi je da osmislim autorsku emisiju vezanu uz blues, jer im je upravo takva vrsta autorske emisije nedostajala.
U početku sam to i odbio, jer nikad nisam imao slična iskustva, no za sve postoji prvi put. Tako je nastala Bluesoteka, moja autorska emisija, s kojom sam nakon ukidanja KL-a, prešao jedno kratko vrijeme na Radio Trogir, da bi me Zoran Vukičević, tadašnji urednik Radio Splita, inače veliki fan blues glazbe, pozvao kod njih. Naravno, do tada sam „ispekao“ urednički i voditeljski posao, jer ipak se radilo o velikom HRT-u koji ima visoke standarde. Procijenio sam da se mogu uhvatiti ukoštac s tim i naredne tri godine vrlo uspješno uređivao emisiju, koja je dolaskom novog urednika nažalost ukinuta, kao i još neke odlične autorske emisije na Radio Splitu.
Moja suradnja sa Mladenom Lončarom, vjerojatno najvećim autoritetom što se tiče blues novinarstva ne samo u Hrvatskoj nego i šire datira još od mog rada na KL-u, a danas nas uz profesionalnu suradnju veže i jedno lijepo prijateljstvo. Mladen je ove godine bio moderator i izvjestitelj, 9. Pirovac Blues Festivala, kojeg sam nakon šest godina pauze ponovno oživio. Radi se zapravo o prvom i najstarijem ljetnom blues festivalu u Dalmaciji.

3

U naslovu sam spomenuo tvoje avatare. Naime, ti sviraš u nekoliko bendova. Moj prvi kontakt s tvojom usnom harmonikom je bio na jednom koncertu kada su Harpoon blues band pratili jednu od diva hrvatske glazbene estrade, Zdenku Kovačiček. Ispričaj nam nešto više o bluesu kojeg njeguju Harpooni.

Harpoon Blues Band je nastao prije više od deset godina i potekao je iz moje suradnje sa Jadranom Vuškovićem kojega mnogi bolje znaju kao gitaristu Daleke Obale. On i ja smo svirali kao duo, gitara i usna harmonika blues i american folk standarde. Pojavila se potreba da tu priču uobličimo u bendovsku formu i tako je nastao Harpoon Blues Band.
Uz samostalni rad banda surađivali smo sa nizom odličnih glazbenika, eto spomenuo si veliku Zdenku Kovačiček, a istaknuo bih i našu suradnju sa britanskim glazbenikom Carl Reuterom s kojim smo čak i napravili autorski album „Blues on, vol.1 & 2“. Nažalost, ta suradnja je prekinuta njegovom iznenadnom smrću.
Glazbu Harpoona je teško staviti pod jedan stil, jer mi smo podjednako i Chicago blues, West Coast, Boogie blues i Blues rock band. Dakle, za svakog po nešto, naravno demokratski određeno raznim afinitetima članova banda kojih je usput budi rečeno, kroz band prošao nemali broj. Danas sam samo ja integralni član banda.

5

Drugi bend u kojem se pojavljuješ na istoj poziciji je In Roots. Koliko se sjećam bili ste predgrupa na splitskom koncertu pozitivne munjare Eric Sardinasu. U bendu vas je svega troje, Ivana Ćović na bubnjevima, Vicko Franić na gitari i cigar boxu i ti. Kaži nam detaljnije o čemu svirate , koji su vam uzori?

In Roots je projekt koji sam inicirao u suradnji sa prvim gitaristom Harpoona, Vickom Franićem i bubnjarkom Ivanom Čović. Koncept banda se temelji na tradicionalnom Mississippi Hill Country i Delta Blues stilu kom smo svo troje udahnuli jednu agresivnost i žestinu hard i heavy rocka, te sami to nazvali Heavy Blues. Od uzora tu su prvenstveno pioniri tih glazbenih pravaca, R.L. Burnside, Junior Kimbrough, ali i bandovi poput North Mississippi Allstars, Moreland & Arbuckle,…
Realizirali smo i mini album, a brojni poznavatelji ovakvog stila su nas od samog nastanka proglasili jednom od najoriginalnijih i najkompletnijih pojava na hrvatskoj blues sceni. Možda neskromno od mene, ali smatram da nisu daleko od istine. Nažalost (ili na sreću), i Ivana i Vice i ja imamo svoje poslove i teško da možemo krenuti dalje od nastupa u regiji, mada smo imali ponude za nastupe na festivalima van zemlje. To ipak traži potpunu predanost i profesionalizaciju, za koju nismo spremni.

I treći , makar meni poznati bend u kojem sviraš je 058 koji njeguje nešto drugačiju glazbenu orijentaciju. Koliko se sjećam uz bend se u zadnje vrijeme spominje put u Ameriku. Kaži nam nešto više o tome.

Da, 058 je autorski projekt gitariste i kompozitora Branka Mamuta koji njeguje Americanu, spoj raznih glazbenih pravaca nastalih na američkom tlu počevši od countrya, bluesa, folka, swinga, … U bend sam došao na Brankov poziv i jako se dobro uklopio, te se čak i afirmirao kao tekstopisac. Lani smo nastupili na „International Country Music Awards“ festivalu u Jeffersonu, Texas, gdje smo osvojili i jednu od nagrada, Best Producers Choice. Krajem listopada ponovno putujemo u SAD, ali ovaj put na malo duži period u kom ćemo uz Jefferson posjetiti i Dallas, zatim Memphis gdje smo dogovorili snimanje u legendarnom Sun studiju i gdje planiramo snimiti nekoliko naših pjesama na engleskom jeziku. Nakon toga odlazimo za Nashville gdje ćemo i nastupiti u jednom klubu
Uz sve to, uskoro nam izlazi album od nazivom „Žice od sna“ u izdanju Croatia Recordsa.

Obzirom na navedeno, izgleda da se ionako bogata i raznovrsna splitska glazbena scena u segmentu bluesa profilirala među najsnažnije u Lijepoj našoj. Tvoji bendovi kao i doajeni bluesa Otprilike ovako to svakako potvrđuju.
Što bi po tvom mišljenju trebalo ili popraviti ili nadograditi?

Hvala lipa za pohvale, mada smatram da nismo sami i da u Splitu i Dalmaciji ima itekako dobrih bandova. Tu bi prvenstveno izdvojio stare snage koje su se pokrenule, Triple Trouble, Trio Trabacool, Makarane 0+, kao i mlade bandove poput Go Lilly i Filipjakovljana Jeremiah's. Uostalom njihovi ovoljetni nastupi na Split Blues festivalu , Trilj Blues festivalu i Pirovac Blues festivalu su to i potvrdili.
U smislu napretka i boljitka cijele blues scene odgovor već godinama ponavljam, a on je uvijek isti i vrlo je jednostavan: našem gradu kronično fali pravi, punokrvni blues & jazz klub kao zdrava baza koja će ovu scenu održati i unaprijediti. Razlog stagnacije ili sporog napretka scene je dakle u nedostatku adekvatnog prostora za prezentaciju. S obzirom na to da je grad Split već niz godina jedna od naših najvećih turističkih destinacija i samom gradu bi to bila jedna od bitnih stavki u ponudi. Stoga bi i oni sami trebali participirati u poticanju scene. Nažalost to u našem gradu nije slučaj.
S druge strane javljaju se entuzijasti poput Stivija Vučkovića koji svojom upornošću i tvrdoglavošću ne samo da pokušavaju, već i uspijevaju kroz manifestacije „Evo Ruke“ i Split Blues Festival održati plamen kvalitetne glazbe, ne samo bluesa nego urbane glazbe uopće.

4

Ovogodišnji, kao uostalom i prijašnji splitski Blues festivali znali su ugostiti i neka strana imena, doduše ne baš previše poznata. Što bi osim novca kojeg uvijek kronično nedostaje trebalo napraviti da isti pređe na viši nivo. Dovesti neko zvučno ime? Je li moguće možda dovesti nizozemske mlade blues snage koji već po treći put nastupaju u Zagrebu, odlične My Baby?

Upravo smo nakon ovogodišnjeg festivala Stivi i ja razgovarali o tome. Naravno, jedno jako, moćno ime bi itekako diglo cijeli projekt na viši nivo, ali bez podrške šire društvene zajednice, ne samo u financijskom nego i u logističko-operativnom smislu, to je jako teško iako ne i nemoguće. My Baby je band koji se nameće kao jedan od najbližih izbora jer to je band koji trenutno puni europske festivale, ali i snažna je spona između bluesa i jednog modernog zvuka, prihvatljivog široj publici. Dakle cilj je proširenje interesa publike.

U neka druga vremena ljudi zaduženi za kulturu ovog grada znali su dovesti i Cezariu Evoru, Afro Cuban all star band, Gotan project. Danas imena sumnjive kvalitete ili imena koje je vjetar odavno zameo. Što bi trebalo napraviti za revitalizaciju normalne, urbane glazbe, odnosno za satiranje sve više prisutne cajkaške atmosfere.

O Gradu Splitu i njegovim ulaganjima i naporima za očuvanjem urbane glazbene kulture ne bih govorio previše da nekoga ne uvrijedim. Sve se uvijek svodi na interese pojedinaca ili grupa i to se ne mijenja. Ali znam da u našoj zemlji postoje i modeli i primjeri da to može biti puno bolje. Eto npr. pogledajmo samo jedan Varaždin koji je od svog malog grada napravio kulturnu prijestolnicu naše zemlje.
S druge strane, ne bih baš volio objavljivati rat nekim glazbenim stilovima i ukusima, jer to je u većini slučajeva kontraproduktivno, a rezultat je dišpet onih kojima nešto pokušavamo braniti ili im njihov izbor omalovažiti. Naprosto, raznolikost ukusa, ne samo u glazbi nego i u bilo kom drugom segmentu kulture odraz je kulturnog nivoa društva u kom živimo. A on je danas kod nas u Splitu takav kakav je, po mom osobnom mišljenju nizak. Stvar je kućnog i školskog odgoja te prenošenja određenih vrijednosti, rada s mladim uzrastima, edukacije. Naravno ne smijemo zanemariti ni trendove koji su jako prisutni, a koje nam mediji nemilosrdno nameću. Treba samo uporno raditi ono što volimo, u tome nastojati biti što bolji, iskreniji i produktivniji.