Izvještaji

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

Kries 3

Medvedgradske glazbene večeri održavaju se još od 2009. godine. Za Zagreb nisu ništa novo, ali je svake godine za neke nove zagrepčane novost otkriti pozornicu iznad grada koja je kao stvorena za glazbu. Prostor ispod kule idealan je za bendove poput Kriesa, a zanimljiva je i ideja malog akustičnog koncerta predgrupe na vrhu medvedgradske tvrđave. 

Kries 5

Kada čujete najavu poput „akustika na vrhu kule“ logično je očekivati da ćete vidjeti nekakvog kantautora na gitari i laganu večernju svirku. Ono što ne očekujete je ludi slovenski etno-punk uz pjevača koji skače po kuli sa svojom bežičnom električnom mandolinom. Ok da budemo fer, i pjevač i Google i Facebook i web stranica festivala kažu da se radi o „etno-folk-rock sastavu iz Koprivnice“, ali budući da (kao Dalmatinac) nisam razumio gotovo niti jednu riječ onoga što su pjevali ili pričali tijekom pjesama – kladim se da se radi o nekoj zavjeri, jer su ti ljudi očito Slovenci. Brzi ritmovi bili su nešto što većina od onih nekoliko desetaka ljudi u publici nije očekivala, ali svakako se radilo o vrlo dobrodošlom iznenađenju. Nisu reagirali ni na dva-tri „hoćemo još!“ povika, ali zaslužuju jedan pravi Zagrebački klupski koncert na kojem će imati publiku koja će se pošteno iskakati. Da ponovimo, zaslužuju jedan pravi Zagrebački klupski koncert. Čitaš li ti ovo, Perice? 

Ogenj 2

Nakon zagrijavanja uz Ogenj došlo je vrijeme za eksploziju uz zvijezde večeri – Kries. Ove godine je kod Kriesa došlo do nekih većih promjena. Zadnjih 10-tak godina navikli smo ih preko ljeta gledati na Ethnoambientu, nakon čega bi imali po još nekoliko nastupa prije jesenske pauze i, u zadnje vrijeme, Mojmirovog povratka u Englesku. Ove godine, vjerojatno uvelike zahvaljujući novoj agenciji koja ih zastupa, imaju deset nastupa samo u srpnju. Dakle koncert u prosjeku svaka tri dana ili prevedeno ritam u kojem nastupaju Gogol Bordello koji su što se popularnosti tiče tamo negdje gdje su Kries davno trebali biti. 
Takav ritam nastupa donosi svoje očite pluseve i minuse. Uvježbanost se itekako osjeti – odlasci u improvizacije nisu nikakav problem, svi se međusobno kuže i zna se što tko radi, čak i kad Zumba traje duplo dulje nego bi trebala i kad se stvarno ne zna kuda je pjesma otišla ni kuda će otići. Ni ne treba se znati. Stvari se nekako uvijek poklope i u trenutku kada djeluje kao da su se izgubili u nekom sporijem ritmu netko počne raditi nešto zanimljivo i malo po malo se svi pridruže i dovedu sebe, a i publiku, do nekog novog šamanski ludog ritma i transa. 

Kries 1


Minus ovakvog ritma nastupa je gubitak posebnosti onog jednog Kries koncerta koji mjesecima čekamo. Nema više početka točno u 21:00. Kad Kries kasni 10 minuta, to je otprilike kao da bilo koji drugi bend kasni 10 sati. Sat i pol koncerta nije loše, ali nije ni najbolje za što su sposobni. Odlazak u improvizacije na Zumbi je brutalan, ali odlazaka u improvizacije na drugim pjesmama nije ni bilo. Za tjedan dana ih čeka nastup na solinskoj Gradini, prvi bez Ethnoambienta. Taj koncert bi trebao biti jedan od *onih* i ne namjeravam ga propustiti. 


Drugi problem je očito forsiranje materijala s novog albuma koji je još uvijek baziran na ritmu, ritmu i samo ritmu. Možda su se neke stvari i što se toga tiče malo promijenile. Možda griješim, ali mislim da se na jednoj pjesmi s novog albuma lijerica čak i čula. S druge strane za vrijeme „Ivo se šeće“ Ivo još uvijek samo stoji. Tu i tamo nešto zapjeva, ali lijerica koja bi uz Andorove diple trebala biti osnov zvuka čitavog benda tužno čeka na podu. 

Kries 7


Iz publike se to itekako osjeti. Jedine pjesme na kojima publika stvarnodo kraja poludi su još uvijek samo one s prvog albuma, a zbog forsiranja novih one su spale na samo jednu – Moj Javore. 

 

Da se razumijemo, Kries je još uvijek jedan od najboljih live bendova koje možete čuti u Hrvatskoj. Zreliji su, uvježbaniji i spremniji nego ikad. Koncert Kriesa još uvijek je nešto što se ni pod koju cijenu ne smije propustiti. Sad još samo da se nakon Javora kroz neke improvizacije pređe u Livere i nakon toga u Konje, pa ako bend i publika nešto takvo fizički prežive, imali bi praktički savršen koncert. Do tada ni ova gotovo-savršenost nije loša.