Izvještaji

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

DSC05909

Sasvim je uzaludno, točnije rečeno, besmisleno na strani jezik prevesti na primjer riječ ćuprija.

Uobičajena riječ - most - nije samo sredstvo prijelaza s jedne obale na drugu; u svijesti naših susjeda to je mnogo više, to je incitacijsko putovanje koje može biti radosno, ali i  pogibeljno, to je i neka vrsta obrednog čišćenja, alkemijska reminiscencija.

Isto tako besmisleno je i nije baš preporučljivo (osim, ako ne želiš biti ismijan) pjevati „crnu žuč“, što je  jedan od sinonima za sevdah, dio bosanske baštine koja osim glazbe podrazumijeva specifičan životni stil, emocije, tugu i ljubavne zgode i nezgode, ako „mala moja ne pjevaš ko Bosanac“.

DSC05927

Božo Vrećo se, nasreću, rodio kao glazbenik s očito posebnom misijom, dobivši pri tome na dar glas kojim nam na jednostavan, ujedno i umrežen način ilustrira povezivanje glazbe njegovih predaka sa čarobnom slikom svijeta. Igrom slučaja ili unaprijed određenog usuda Božo predstavlja arhaičnu formulu koegzistencije svih atributa koji komplementiraju s uobičajenim parom svjetlo-tama. Njegova androginost simbol je iskonske neodređenosti i dvojnosti, ujedno je i znak jedne smislene cjeline.

DSC05897

Božine pjesme obojene su bijelom bojom, graničnom vrijednošću koja ponekad predstavlja prigušenu boju smrti, bojom koja zna odvući biće u jedan hladan svijet, noćnu prazninu i nestanak dnevnih boja. Božine pjesme obojene su i crnom bojom, bojom kazne i konačnog gubitka. Takva dvojnost od iskona je ugrađena u sevdah, sa stalnim izmjenama svjetla i sjene, dana i noći, znanja i neznanja, sreće i tuge, života i smrti. Kad se takvim vječnim igrama pridoda ljudski glas koji predstavlja podne svih zvukova, onda sve te životne dileme s lakoćom prelaze prag portala koji naše emocije prenosi u jednu posebnu dimenziju u kojoj vladaju neka druga pravila.

DSC05887

Postoji vjerovanje da se glas kada odleti izgubi u daljinama, umire kao čovjekova duša. Ali zar može umrijeti ono što je jednom živjelo? Božin božanski glas, ujedinjen s bujicom predivnih tonova koje su nam odsvirali Miroslav i Marko, stvorili su glazbenu ambroziju koju je s lakoćom do dna ispila oduševljena publika, koja se potom s dužnim poštovanjem dizala na noge, odavajući Boži s tom gestom zasluženo priznanje. Siguran sam da će još dugo, dugo s razlogom korelacija uspostavljena između umjetnika i publike biti pohranjena u nepreglednim policama naših „sivih centrala“ iz koje će, kada opet ugleda svjetlo dana na licima svih koji su čuli te večeri tri iznimna glazbenika na predivnoj pozornici tvrđave Sv.Mihovila izmamiti široke osmijehe kao dokaz čistokrvnog zadovoljstva.

DSC05892

Zadatak je svakog umjetnika, pa tako i samog Bože,  ništa drugo nego otkriti u prirodi ono kraj čega ostali prolaze otvorenih očiju i ne vide ništa. Božo, Miroslav i Marko su nam večeras itekako ostavili oči širom otvorene, a duše ispunjene novom zlatnom spoznajom, koja će nas kad-tad podsjetiti da se život sam po sebi, kao ni vjetar, kao ni oblak ne može ukočiti u samo jednoj formi, jer se on vječno lomi, troši i osipa, a ipak traje i postojano stoji. S dušom je isto kao i sa želucem, ona ima ili nema apetit za pjevanjem, za životom ili radošću. Božo je na  svoju životnu stazu, zaista dugu cestu prepunu sjete, tragedije, patnje, ljubavi, melankolije, ali i izvorne radosti ponio samo svoj anđeoski glas, svoj usud, svoje pjesme, da bi svima nama koji smo ga čuli u brojnim „krčmama“ na tom putu, u pretince našeg pamćenja trajno ostavio svoje jedinstvene i neprocjenjive glazbene dragulje.

DSC05898

Ovo su bile moje impresije, a sada malo i o koncertu.
Podijeljen je u tri dijela, prvog je Božo otpjevao u tradicionalnim parametrima, a capella, u drugom mu se pridružio Miroslav Tadić, gitarski velemajstor koji je dodatno oplemenio Božine uvjerljive, iskreno otpjevane i emocionalno doživljene životne priče. Iz te faze impresivne su bile „Lejlija“, te premijerno izvedena „Volio me kao svoje oči“. Božo ni trenutka ne kalkulira, svoje iskrene emocije je možda najbolje predočio u „Sahtijanu“ kojom prilikom mu je potekla i poneka suza. „Malo suza, malo smija“ kaže Božo, skoro u maniri jednog Miljenka Smoje. U trećem dijelu Boži se pridružuje Marko Louis na klaviru i tarabuku i onda počinje prava fešta. „Pašana“ i naročito „Pandora“ u kojoj je Božo najprije zaplesao na pozornici, a onda se spustio među razdraganu publiku, bile su, makar po mom mišljenju, vrhunac ove jedinstvene večeri. Marko je u netipični sevdah koji je na momente prelazio u orijentalni mainstream, ugradio, kako Božo kaže, svoje efekte, ustvari beatove koji su trenutno potakli lučenje serotonina među oduševljenom publikom.

DSC05923

Bio je ovo jedan od onih koncerata na koji dolaziš s ne baš pretjeranim poznavanjem pjesama, ali ubrzo shvatiš da je ta najmanje važno, jer te iskrenost umjetnika izvučena iz dna pete bez ikakvih kalkulacija i podilaženja publici, uz nedvojbenu kvalitetu, odvukla s lakoćom u transcedentalno stanje uma.

I, na kraju, treba se upitati je li zaista slučajnost da se čovjek s ovakvim glasom zove Božo?