Festivali

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

839A5497

Najpankerskiji dan Super Uha bio je i onaj zadnji. Tri dana plus dva uvodna DORF-ova pod žestokim primoštenskim suncem prošla su u hipu, a svaki dan je ponudio poneki nastup kojeg ćemo se i nakon mnogo godina rado prisjetiti.

Festivalsku večer otvorile su Trobecove krušne peći, kultni domaći sastav koji zadnjih par godina proživljava drugu mladost. Ne znam kakva je bila prva, no Peći su u vrlo dobroj formi i prže gotovo kao i ranije spomenuto primoštensko sunce. Ispred glavne bine okupio se solidan broj ljudi s obzirom na rani termin, a bend je dao sve od sebe kako bi ih uveo u mračni i mučni svijet Metoda Trobeca. Možemo zaključiti kako su svojim drobećim post-punkom i no-waveom osvojili sva lokalna visočja, goleti i vrleti.

839A5434

Sljedeći je termin bio rezerviran za The Membranes. John Robb i njegova družina iskoristili su intimniji setting male pozornice i termin u sumračje kako bi odsvirali gig dana. John je svojom karizmom i opuštenošću postupno osvajao publiku koja uglavnom nije točno znala što očekivati od ovog benda, osim onih koji su ih slušali prošle godine prije Gang of Four u Tvornici. Četrdesetpetominutni set bio je ispunjen uglavnom pjesmama s aktualnog albuma 'Dark Matter/Dark Energy', a atmosferu su upotpunjavale projekcije iza benda s temama svemira i NLO-a. Odlično raspoloženi i živahni frontman benda pohvalio se i plivačkim angažmanom u primoštenskom arhipelagu tijekom svirke koja je zasigurno privolila prisutne da malo podublje istraže diskografiju ovog kultnog, ali razmjerno nepoznatog post-punk sastava.

839A5493

Billy Bragg još je jedno 'kultno, ali razmjerno nepoznato' ime koje je nastupilo sinoć. Da večer prije nije na istom mjestu nastupio Frank Turner, ne znam koliko bi nam 'sjeo' Bragg, no ovako smo imali prilike upoznati 'tatu' ili 'strica' Turnera kojem ovaj zaista mnogo duguje. I dok je Frank Turner, kao i obično, prštao od energije i dobre volje u utorak, Bragg je relativno melankoličnim setom umirio publiku koja je vjerojatno u jednom razdoblju poželjela Iskonove ležaljke ispod sebe. Billy nas je isprva zabavio, a potom možda malo i zadavio svojim neprestanim 'Slaven Bilić' šalama, usput se pohvalivši kako je fan West Hama. Nogomet je, pak, u njegovoj glazbi i izričaju sasvim sporedna stvar. Odsvirao nam je pokoju življu stvar ('Sexuality', 'A New England'), pronosio glas o svom uzoru Woodyju Guthrieu izvevši par pjesama s 'Mermaid Avenue', spomenuo i nedavno preminulog Glena Campbella te odsvirao par lijepih balada poput 'Must I Paint You a Picture?'. Međutim, središnji dio svirke pripao je pomalo kafanskom pogledu na zlo koje nas snalazi u svijetu (imaju i Meksikanci zid prema Gvatemali...), klimatskim promjenama koje smo možda mogli primjetiti i na festivalskoj plaži te izbjegličkoj krizi. Sve to donekle stoji i lijepo je javno pozvati na promišljanje i djelovanje, no stvari nisu nimalo jednostavne i teško se adekvatno uhvatiti u koštac s njima za vrijeme petominutnog koncertnog monologa. Publika na Super Uhu ionako spada u onu skupinu ljudi koja je ekološki osviještena i prilično uredna (bilo je to sasvim očito tijekom festivala), a kladim se i da joj politički pogledi nisu ograničeni.

839A5563

Nakon pankerskog folka Billyja Bragga pozornost se preselila na malu pozornicu i čisti ranohladnopivski punk Mašinka. Šesterac je fino popunio binu, kao i publika prostor pred njom. Osobno mi njihov izričaj ne ježi kožu na vratu onako kako su to učinili Straight Mickey & the Boyz prvog dana, ali ne može im se osporiti vatren i srčan nastup, onakav kakav okupljene najčešće potiče na veselo poganje. Njihov Potjeh je, u svakom slučaju, pronašao rakiju.

839A5823

Buzzcocks su, uz Shellac i Franka Turnera, bili najiščekivaniji izvođač ovog Super Uha. Čak je i Mate Škugor obećao pridružiti se poganju tijekom njihovog nastupa, no nisam ga uočio na lokaciji. Četvorka predvođena Peteom Shelleyjem i Steveom Diggleom pred publiku je izišla s malim zakašnjenjem te u sat vremena otprašila svoj 'Singles Going Steady & more' set. Redale su se 'Boredom', 'Fast Cars', 'Orgasm Addict', 'I Don't Mind' i odlična 'Why Can't I Touch It?', uguralo se tu još petnaestak 'brzanaca', a za bis su ostavljeni hitovi 'Harmony in My Head' i legendarna 'Ever Fallen in Love?'. Shelley je većinu vremena djelovao vrlo ozbiljno, pa čak i neraspoloženo te je minimalno komunicirao s publikom, no pjevački i svirački dio je odradio kao da nikad nije ostario. Gotovo sušta suprotnost bio mu je 'desna ruka' Steve Diggle, koji nije skidao osmijeh s lica te je neprestano gestikulirao i obraćao se publici. Njegova izvedba nije bila na razini Shelleyjeve, no simpatični je 'domar Steve' sve nadoknadio pristupom i dojmom da mu je neizmjerno drago što nam svira. Uostalom, nije da se ukupnom dojmu išta ozbiljno može prigovoriti: riječ je o Buzzcocksima koji danas nisu samo tribute bend samima sebi nego su, unatoč manjku novijeg repertoara u setlisti, i dalje važne figure pop-punka kojeg su pomogli utemeljiti.

839A5944

Posljednja točka dana i čitavog četvrtog Super Uho festivala bio James Lavelle, kultna figura britanske elektronske scene 90-ih. Svojim sanjivim, no plesnim i zanimljivim setom mastermind UNKLE-a rasplesao je prisutne i pokazao što prave electro umjetnike dijeli od onih koji samo misle da to jesu. Još kada zaklopite oči i zamislite da su Thom Yorke i Mark Lanegan s Lavelleom na pozornici i pjevaju samo vama...

Četvrto nam je izdanje Super Uho festivala, kao i uostalom svaki put dosad, ponudilo žanrovski bogat i kvalitetom vrlo ujednačen program. Ne mogu reći da me ijedan izvođač oborio s nogu, ali svakako nitko nije razočarao. Škugor i ekipa pomno su birali koga će dovesti na festival i očito je među glavnim poželjnim karakteristikama bila visoka doza profesionalnosti. Također, svake pohvale organizatorima za ono što se rijetko viđa: gotovo besprijekorno poštovanje satnice i fantastičan zvuk, pogotovo na manjoj pozornici. Dojma sam da je u neglazbeni dio festivala uloženo manje truda, no jednako tako nemam ozbiljnijih zamjerki. Iskon je svojom prisutnošću uspješno začinio cijelu festivalsku priču, kao i publika, koja se ponašala onako kako bi to bilo poželjno vidjeti na svakom festivalu. Željno iščekujemo sljedeću inkarnaciju Žednog Uha u Primoštenu!