Intervjui

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

Portomorto 1Zagrebački sastav Porto Morto je na samom početku mjeseca izdao istoimeni debi album, što je bio povod ovom dubinskom intervjuu s članovima grupe Rokom (glas, bas gitara, tekstovi), Matijom (gitara) i Leom (flauta). Uz kavu (a neki i dvije) smo popričali o nastanku Porto Morta, albumu, pogledu na glazbu i što za njih znači biti dio benda.

 

Kako je sve počelo s Porto Mortom?
R: Bend Porto Morto postoji četiri godine u sadašnjem obliku, a samo ime je staro desetak godina. Ime je ostalo, no ovaj bend je nešto skroz različito od onog što je bio u početku. Sadašnji sastav je okupljen uglavnom preko Jebotona (glazbeni kolektiv koji okuplja bendove Antidepresiv, Lobotomija, HREN, Spremište, Prazna Lepinja, Trophy Jump, Peglica i komandos, Sfumato te Porto Morto, nap.a.).
Roko se potom ispričao i rekao kako mora otpiti malo kave da bi mogao nastaviti. Nasreću, ubrzo je došao k sebi.
M: Roko i ja smo se preko Antuna, koji svira u Lobotomiji, upoznali s članovima Jebotona i drugim ljudima...
R: ...koji su onda postajali dio benda.
M: Da, to se onda širilo i sužavalo, mijenjali su se članovi, neki su odustajali, dolazili su drugi.
R: To se zadnjih godinu dana ustabililo i ovaj album je rezultat te stabilnosti. Htjeli smo konačno nešto objaviti, a ne ostati u nekom ‘balonu’.

Kakav je bio osjećaj biti dio benda koji postoji već nekoliko godina, ali još ništa nije objavio? Je li za vas bend bio samo hobi u smislu da je najbitnije samo da se nađete i svirate?
R: Nismo još bili spremni to komunicirati. Kod nas je uvijek gorila ta želja za bavljenjem glazbom i javnim djelovanjem, ali ranije je to sve bilo u ‘baby’ fazi.
L: Vas dvojica ste zapravo ‘founding members’.
R: Da, Matija i ja smo počeli zajedno svirati u 7. razredu. Ja sam imao neke tekstove na engleskom, Matija je imao neke akorde...
L: Akorde na engleskom! (smijeh)
R: Tako smo počeli.
M: Ali to je neka sasvim deseta priča. Bitno je to da smo ostali zajedno svirati. Jedino što veže te početke s ovim danas je ime.

Što je bend onda svirao u tim počecima?
M: Neke naše stvari uz obrade najobrađivanijih stvari ikad! (smijeh) Stvarali smo pod utjecajem funka i punka; Red Hot Chili Peppers, Rage Against the Machine i slično.
R: Svirali smo ono što je bilo impulzivno, bez puno razmišljanja...
M: Roko je tad svirao bubnjeve, nije pjevao ni svirao bas, to je također jedna od razlika.
L: I u toj kombinaciji sam zapravo prvi put čuo Porto Morto i vidio jednu pjesmu na netu. Vidio, čuo i zaboravio na to (smijeh).

Jesi li se sjetio toga kad su te zvali u bend?
L: Nisam, bilo je ovako: iako sam tad već završio srednju glazbenu za flautu, još sam visio po glazbenoj jer sam nastavio ići na solo pjevanje. Ljudi iz moje ekipe iz glazbene i orkestra gdje sam svirao bas su mi rekli da sviraju s Porto Morto, a ja sam se pitao: gdje tu spadaju truba i trombon?! Jura, koji je svirao trombon, mi je rekao da svira s bendom na predstavi ‘Razgovori s upitnikom (?)’, mislim da je to bila 2013. godina. Onda je Roko došao u orkestar svirati bas pa smo se upoznali, ali nismo se odmah počeli družiti. Nakon toga je prošla još godina i pol dok se nismo sreli na koncertu u Mediki gdje sam svirao flautu kao gost grupe On. Tek sam onda čuo što je Porto Morto postao u tih par godina i nisam mogao vjerovati. Stajao sam u backstageu tijekom njihovog nastupa i ostao ‘paf’. Nisam mogao vjerovati da netko kod nas radi muziku koja ide u tom smjeru.

Muziku koja zapravo ne ide ni u kojem smjeru.
L: Da, ona koja ima takav pristup i toliko entuzijazma, znanja, pedancije u tome što radi. Nisam mislio da ću ikad uživo gledati takvu grupu, kamoli u Zagrebu. Onda sam im počeo visit na koncertima pa je prošlo još nekih šest mjeseci dok me nisu zvali da im odsviram neke dionice na flauti.

Od fana do člana...
R: Možda grubo zvuči da su ljudi dolazili i odlazili, ali to se nije događalo preko nekog službenog poziva ‘ej, dođi i sviraj’ ili ‘ti više nisi s nama’, nego prirodno. Takva pitanja su se odgovarala sama od sebe. Kako tad bend još nije bio poznat, nije bilo ni pjesama, zadržali su se samo oni koji su dijelili taj entuzijazam s drugim članovima benda. Biti dio benda nije bilo profitabilno i morao si uložiti određenu količinu vremena i truda...

Moraš voljeti to što radiš.
R: Da, inače nemaš ni vremena za to. Imamo i svjež primjer dolaska jednog člana, to je Mak Murtić, saksofonist. Došao je na dvije probe prije svirke na rođendanu Radija Student i svima je bilo jasno da je on postao dio benda. Nije bilo ‘zasjedanja’ ni nekog posebnog odlučivanja.
L: Čim shvatiš da s nekim možeš komunicirati i profesionalno i osobno, to je to.

Kako se dogovarate oko probi, gdje ćete svirati uživo, tijekom kreativnog procesa, kako će pjesme izgledati...?
R: Kao da nas je troje, jednako je.

Ima li svađa, rasprava?
L: Svađa ne, ali rasprava je bilo, pogotovo tijekom snimanja albuma.
R: Ja sam odustao od svake pjesme po deset puta, mislio sam da sve to ne valja.
M: Bilo je teško, ti to natežeš po pet-šest godina, a to još nitko drugi nije čuo...
Na pitanje koja je najstarija pjesma na albumu na kraju nisam dobio jasan odgovor, pretpostavljam da je to ‘Hrast’, ali drage volje ću to prepustiti drugim kroničarima glazbe Porto Morto.
R: Nijedna pjesma nije nastala u trenutku, neke su se i međusobno prožele. S ‘Omletom’ smo se mučili pet godina, mijenjali smo tekst, melodiju, tonalitete...

Krajnji rezultat je jako zanimljiv. Pjesma je vrlo nepredvidljiva.
M: Mislim da je ta nepredvidljivost potrebna, s obzirom da je to pjesma koja možda najviše koketira s komercijalnim sadržajem. Na neki način je ‘light’.
L: Da, a s druge strane je simfo!

Portomorto 2Čini mi se da je ‘Zadnji dan zime’ više pop, za eter... Pravi pop-hit.
M: Super je što u bendu nema predrasuda prema žanrovima. Sviramo sve ono što možemo prema umijeću svirati.
L: U bendu zapravo ne postoji žanrovsko razmišljanje, postoji samo muzika koja je jedno ogromno tkivo iz koje se vade niti i međusobno isprepliću u procesu nastanka pjesme. Prvo snimanje koje sam radio s bendom su bile flaute za pjesmu ‘Ne tko, ni tko’ i, osim što mi je stvar bila ludilo, pristup mi je bio odličan, osjećao sam se potpuno slobodnim tijekom snimanja. Dobio sam priliku slobodno se izraziti i mislim da takvu priliku ima svaki član grupe.
R: Nema uopće pravila kako nastaju pjesme. Neke nastanu doma, dovrši ih jedan od članova, a neke se godinama sviraju na probama i radikalno se mijenjaju. Mislim da nam je najdragocjenije u svemu to što je taj proces živ i što se događa sam od sebe.

Kako onda tumačite evoluciju zvuka, aranžmana i produkcije nekih pjesama na albumu u odnosu na verzije koje su se već mogle čuti na internetu? Kako ste tekao proces izvlačenja onog najboljeg iz tih pjesama i pripremanja istih za album?
R: Preduvjet za rad na pjesmama je da smo svi dobre volje, da se kužimo i da smo na istoj valnoj duljini. Potom iz tog mira nastaje ono što u tom trenutku treba nastati. Super mi je kako je Nikša (Hrvoje Nikšić, producent iz studija Kramasonik gdje se miksao album, op.a.) opisao miksanje albuma – kao klackalicu u n dimenzija gdje, kad nešto odnekle uzmeš, utječeš na milijun drugih stvari... Tako izgleda i proces djelovanja u bendu. Recimo, poremeti se (izvorni izraz je bio nešto slikovitiji, op.a.) jedan odnos, trubač i ja se posvađamo i to utječe na cijeli proces i na bend. Jednako tako, čim se dogodi da počnemo kalkulirati oko nečeg, sve se raspadne i svi se osjećamo loše.

Tako je i bilo sa snimanjem albuma, zar ne? Trebao je ranije biti gotov...
R: Najavili smo album 5.5.2013.!
M: Hvala Bogu da nije tad izašao!

Nije pravilo, ali duljim sviranjem zajedno i radom na pjesmama ipak je lakše doći do zacrtanog cilja.
R: Postojimo četiri godine kao zajednica i proživjeli smo puno toga...

Je li takav put onaj kojeg bi ste preporučili novim bendovima? Da ne žure, da malo dulje rade na međusobnoj kemiji, na pjesmama...?
R: Nama je pomoglo što smo se manje obazirali na vanjske utjecaje. Sto ljudi nas je pitalo kad će album, a mi nismo znali što im odgovoriti jer smo znali da još nije vrijeme.

Kakve su bile reakcije kad su konačno čuli album?
R: Bilo je lijepih, ali i manje lijepih reakcija, volim kad i takve dođu do nas. Kad je sve niz dlaku, onda nešto nije u redu. Negativni dojmovi daju ravnotežu onim pozitivnim. Mi u bendu sami sebi međusobno dajemo konstruktivnu kritiku i veselimo se tome. Inače, prije smo, kad bi dovršili stvar i stavili na Youtube, gledali vlastiti rad s velikom pažnjom i smatrali da smo to Mi. Sad imam osjećaj da smo Mi onda kad sviramo i kad se družimo, a da je ovo ostalo naš trag, posljedica onoga što je stvarno, a ne glavni fokus svega.
L: To što je na internetu sad pripada drugima. Bitno je i kako se bendovi postave, je li im bitno biti dio pop-kulture i svega što ona povlači za sobom ili su prema tome indiferentni. Osobno mogu reći da me pop-kultura ne zanima.

Postavlja se pitanje što je to pop-kultura.
L: Za mene su to ove popratne pojave poput promocija i PR-a.

Znači, ‘pop’ nije kratica od ‘popularno’, nego ‘popratno’. Popratna kultura. Sve ono što se ne tiče izravno glazbe...
L: Da, mene zanima samo muzika. Naravno, plasman te muzike je važan, ali taj hibrid biznisa i glazbe koji cilja određenu publiku je nešto s čime se ne mogu povezati.
R: Ali i to je tkivo koje može biti interpretativno, s kojim se možeš igrati i koje može biti dio izraza. Kad radim materijale koje šaljem portalima, nastojim da to ne bude nešto što se pogrbilo pred drugima, nego nešto što gleda ravno u oči onoga kome je to namijenjeno.

Leo, znači li to, kad bi te bend odredio kao onog tko će se baviti PR-om, da bi ti to odbio?
L: Kad bi to morao raditi, izgubio bih kosu brže nego što je sad gubim! (smijeh)
Leo je potom naručio svoj drugi makijato.

Djelujete li nekad i vi selektivno kod plasmana svoje glazbe? Vjerojatno upoznajete ljude kojima ćete preporučiti svoju glazbu jer mislite da bi im se mogla svidjeti, a sigurno se događa i suprotno, da ju nećete preporučiti nekome za čiji ukus znate da ne obuhvaća vrstu glazbe koju vi svirate.
L: Naravno, ako znam da netko ima sličan ukus mome, preporučit ću mu.
M: Ja ne radim razliku, kad me netko pita što radim, kažem ‘sviram’. Pa neka ljudi poslušaju...
R: Mene zanima upravo ta pop, popratna strana svega, kako doći do publike s glazbom koju radimo. Naravno da želimo naći publiku kojoj će ove pjesme nešto značiti, umjesto da te pjesme pustimo da postoje u nekoj svojoj samodopadnosti. Mislim da naše pjesme ne razbijaju toliko formu...

Slažem se, vaša glazba nije nekakav neodređen zbroj zvukova ili buke, no svakako je forma ipak malo pomaknuta u odnosu na ono što većina sluša i preferira.
M: Možda je samo pristup malo drukčiji.
R: Da, mi pjesme više formiramo kroz aranžmane i tako im dajemo oblik, sve je labilno.
M: Nemamo nijednu pjesmu koja slijedi uzorak vers-refren...

To, dakle, nisu pjesme koje bi se moglo recimo izvesti solo, samo gitara i glas?
M i R: Mogu se!
L: Mislim da je to ono što je Roko htio reći, u osnovi su to ipak pjesme. Imaju onaj ‘immediate appeal’. Moram još dodati kako sam u ovih godinu i pol koliko sam u bendu jako puno naučio, i to od svakoga. Svi učimo jedni od drugih i to je ono posebno u ovom bendu. Konstantno se igramo s muzikom i slažemo se i profesionalno i osobno.
Portomorto 3Roko nam je razbio još jedan izlizani mit o Porto Morto.
R: Inače, nije nas trinaestoro u bendu, već osmero. Trinaestoro nas je sviralo na albumu, ali stalnih je članova osam. Dosta ljudi nas zbog toga nije zvalo na svirke. Kažu: ‘Mi bi vas zvali, ali vas je trinaest!’.
M i L: Stanemo u kombi! (smijeh)

A oprema?
M: Stane i to, u krilo... (smijeh)

Nakon što ste završili album, imate li probe jednako često kao prije toga?
M: Čak i češće nego prije.
L: Da, ubacili smo u višu brzinu.
R: Istim intenzitetom kojim smo se posvetili radu na albumu sad ćemo se posvetiti nastupima uživo.
Baš sam vas htio pitati kakvi su vam planovi nakon što ste objavili album. Što se tiče svirki, ipak je sad tradicionalno mirnije razdoblje, naročito kroz prosinac i siječanj...
L: Ali imamo stvar ‘Zadnji dan zime’! (smijeh)

Možda i to nešto znači... Što, dakle, planirate?
R: Posvetit ćemo se pripremama za nastupe i snimit ćemo live album.
L: Snimit ćemo live album?
R: Da.
L: To je super. (smijeh)

Zna li se gdje će se i kad snimati?
M: Ne, to je zasad samo ideja.
R: Neće to biti live album s posebnim izdanjem, nego više zapis naše žive izvedbe, možda u obliku pet-šest videa gdje će se vidjeti i čuti kako to zapravo sve zvuči. Mislim da dosad još nismo uspjeli sasvim iskomunicirati ono što želimo prenijeti drugima.

Ima li dogovorenih nastupa?
R: Zasad ne, u potrazi smo za nekim tko bi organizirao nastupe i preuzeo taj dio na sebe, nama to baš i ne ide. Možda uskoro bude i promocija albuma, ali nismo još ništa dogovorili.
L: Roko, reci nešto o coveru albuma.
R: Isprobao sam tridesetak različitih ideja za cover, ali nisam imao nijednu koja bi imala zajedničku nit s procesom kakav smo imali pri radu na pjesmama. Onda smo odlučili potražiti pomoć naše prijateljice fotografkinje (Tjaša Kalkan, op.a.)...
M: Nikša nam je rekao da bi bend trebao imati vizualni identitet, da se čovjek može povezati s njim.
R: Išli smo se fotografirati kao bend da se vidi da su to ljudi. Materijali s kojima smo dosad radili su bili distancirani od te ljudskosti.

I spotovi su bili dosta apstraktni, nisu vas kao članove benda stavljali u prvi plan.
R: Da, stoga smo pokušali pristupiti tom fotografiranju na način da sami sebi otvorimo polje unutar neke krute forme (sic!).

Kako je nastao konačan rezultat? Je li vam fotografkinja rekla kako da se postavite u kadru ili...?
R: Ne, rekla nam je samo da budemo taj dan na tom mjestu...

Gdje se uopće snimio cover?
R: To je u Mikulićima na vodostaju koji tad još nije bio u pogonu. Sada na mjestu gdje mi stojimo prolazi voda. Na kraju sam taj prizor kolažirao s ciljem da dobijem još interpretativniji rezultat.

S tim prizorom ste, dakle, uhvatili određeni trenutak na tom mjestu koji se više ne može replicirati. Kao da netko sruši one stepenice na kojem su se fotkali The Clash za svoj prvi album i da tamo više nitko ne može stajati.
L: Mogu se doći kupati tamo! (smijeh)
Glavni tekstopisac Roko je, nažalost, morao ići pa smo se potrudili uhvatiti još nekoliko njegovih zrnaca mudrosti.
R: Sve što radimo nastojimo staviti u nekakav okvir unutar kojeg ima doze nepredvidivosti i izazova, zapravo balansiramo između subjektivnog i objektivnog. Nastojimo sve ostaviti otvoreno za interpretaciju.

Kako bi svatko mogao vidjeti vašu glazbu na svoj način.
R: Ovo će zvučati pretenciozno, ali želimo da je naša glazba dostojna nečijeg vremena, da nije jednosmjerna i da pokušava isprovocirati neku ideju kod onog tko sluša.

Čini mi se da su gotovo svi tekstovi nastali iz inspiracije, iz pojedinog trenutka. Je li to zaista bio slučaj?
R: Donekle, da. Svi tekstovi, osim onog za ‘Omlet’, su nastali u neraskidivoj simbiozi s glazbom.

Vidiš li onda ‘Omlet’ drukčijom pjesmom od drugih?
R: Dobro smo upoznati s njom pa je više ne doživljavamo drukčijom, ali u početku je bilo tako.

Vaša glazba nije vesela, već prevladava melankolija, ali na način da zvuči kao da je bendu ta melankolija neka vrsta sigurne zone. Detaljnije sam slušao tekstove ‘Ručka’ i ‘Isplazi krovove’, ostavljaju prilično težak utisak, kao da protagonist u tim tekstovima živi zaista težak život. ‘Ručak u podne’, pogotovo zato što je ‘za nikog’, me asocirao na usamljenu stariju osobu koja se rano budi, pa i rano ruča te jedva čeka to podne da može postaviti stol za više osoba i barem se u tom trenutku praviti da nije sama. U ‘Isplazi krovove’ je odmah jasno o čemu se radi: nama svima bliskoj situaciji kad te zaustave na ulici i ispituju na kojoj si mreži i slično...
R: ‘Imate minutu za UNICEF?’ Mislim da je glazba nekad bila puno manje fetišizirana kao roba, sad je to samo estetski ukras. U kafiću smo i svira nam muzika koja se ne mora direktno baviti našim životima. Meni je bitno kod stvaranja glazbe i tekstova da sam uronjen u neko iskustvo i da iz njega crpim inspiraciju. Ta inspiracija treba doći iz neposredne okoline. ‘Kad me pitaju na ulici...’, to je upravo to.

S time se može baš svatko poistovjetiti.
R: ‘Ručak u podne’ je isto tako nastao, radi se o izumiranju tog ‘ručka u podne’. Kao mali sam kod obiju baka ručao u podne.

Sad se ruča u 5, 6 popodne...
R: Ili nikad! Bitno mi je da postoji neki iskreni impuls, da ti tekst nastane iz iskustva i da pričaš o nečemu što ti se sad događa. Pjesma ne bi trebala biti neka estetska forma u koju samo upišeš nešto pa da to postoji za nekog drugog, nego da svaki put kad pjevam taj tekst mogu razmišljati o njemu i da to mogu iznova proživljavati. Također, tekst se treba ticati zajednice u kojoj se nalazimo. Ne znam bi li te naše pjesme, kako si napisao, funkcionirale u ruralnom okruženju.

Mogu li te inspirirati razna sociopolitička događanja u našoj okolini?
R: Mogla bi kad bih se osjećao dijelom toga, kad ne bih samo razumio to što se događa.

Čini mi se da takve teme i nisu baš zastupljene na albumu.
R: Takve stvari nisu u meni proizvele reakciju koja bi se pretočila u pjesmu. No, stih iz ‘Hrasta’, ‘kad me zgaze, ja ću s njima ić’, je meni jako politički. Naravno, može se to odnositi na situaciju, recimo, iz vrtića, kad te netko zlostavlja, a ti se baš želiš družiti s njim. Ali može se odnositi i na neku najružniju političku situaciju kad je netko prijetvoran, laže javnosti u lice, no ona opet ide za njim.

Tko te najviše inspirira od bendova i glazbenika u smislu vještine pisanja tekstova?
R: Pink Floyd, The Doors, na koje nikad nisam gledao kao na glazbu, već su mi iskakali tekstovi, Radiohead, čiji su tekstovi vrlo osobni, ali se mogu odnositi i na neke političke situacije... Od pjesnika me inspiriraju Danijel Dragojević i Vlado Martek.

Razgovor se nastavio s Matijom i Leom te je potrajao još gotovo sat vremena. Pričalo se još malo o omotu, lokalnoj sceni i glazbenom novinarstvu, utjecajima, vinilu... Nažalost, intervju je već sad poprimio mamutske proporcije pa će ‘Pt. 2’ možda isplivati nekom drugom prilikom.

Slušajte Porto Morto na Bandcampu i Youtubeu.