| Autor: Dragutin Andrić, Subota, 19 Travanj 2008 |
| Ocjena: |
 |
|
| Ocjena čitatelja: |
 (0 glas) |
|
|
|
 Nekadašnji član legendarne grupe Belfast Food, a sada samostalni glazbenik, urednik, vlasnik studija za grafički dizajn te prije svega novopečeni roditelj, Hrvoje Hodak govori za SoundGuardian o glazbi, planovima za budućnost, samostalnoj karijeri i još mnogo čemu.
Prije godinu i pol objavili ste svoj samostalni debi album 'U sjeni', iza vas je razdoblje promocije albuma, snimanja spotova i objavljivanja singlova. Što Hrvoje Hodak radi sada?
Uživamu roditeljskoj ulozi. Naime, na sam dan promocije mog albuma «U sjeni», na prošlogodišnjim Danima multimedije u Zagrebu kada mi se pridružio i Arsen Dedić, supruga mi je rekla da je u drugom stanju. Od tada je prošlo nešto više od godinu dana, pa sada uživamo u društvu male slatke djevojčice koja se zove Tonka. Inače, izuzev glazbene aktivnosti, imam ja i vlastiti studio za grafički dizajn, urednik sam i izdavač nekoliko knjiških izdanja te glavni urednik novopokrenutog Rabskog lista.
Spotove za moje singlove, bilo da se radi o periodu vezanom za Belfast food (Van iz grada, Da si tu, Večeras odlazim…), ili za moj samostalni album «U sjeni» (Tamo gdje idem), prije će vidjeti brojni surferi na Youtube-u, negoli svekolika javnost na našim komercijaliziranim dalekovidnicama. To ujedno kazuje koliko je besmisleno postalo snimati skupe spotove koji se nemaju gdje kvalitetno predstaviti javnosti.
(Klikni na sliku za uvećani prikaz)
Gledano iz današnje perspektive, da možete bi li sada išta mijenjali na albumu?
Pa, realno, a ja uvijek nastojim biti realan, ovaj je moj album bio svojevrsni eksperiment i kao takav ispunio je svoju misiju u potpunosti. Mnogobrojnost pjesama i njihova aranžerska šarolikost, povezana je jednom vrlo osobnom autorskom pričom koja i nije mogla biti drugačije ispričana. Svi ti ljudi, prijatelji, kolege glazbenici koji su se odazvali na moj poziv, dali su ovom albumu posebnu notu. Za mene je najveća vrijednost ovog albuma proizašla upravo iz načina na koji sam ga radio, svi ti ljudi dali su mi osnovu za nova razmišljanja i ideje, kao i neke jasnije smjernice za pristup novim pjesmama.
Kada bih išta mijenjao bilo bi to vrijeme i okolnosti u kojima je album izašao, jer unatoč pohvalama i dobrohotnim kritikama, danas ljudi poput mene teško izlaze iz medijske sjene.
Kako to da ste se uopće odlučili na samostalni projekt?
Pravi odgovor na ovo pitanje zahtijevao bi puno više prostora, no u nastojanju da budem što manje zamoran, reći ću samo to da je život jedna predivna pustolovina, i da svu njegovu ljepotu čovjek spozna tek kada iz «nemogućih» životnih situacija sam ispliva i krene naprijed.
Ja sam naime prvenstveno zbog zdravstvenih nedaća «nestao» iz Belfast fooda i to nedugo nakon izlaska albuma Melodije Irske i Kvarnera i snimanja spota za moju autorsku pjesmu Van iz grada.
Slijedilo je preseljenje iz Zagreba na rodni Rab, gdje sam nakon posljednje, uistinu, teške hospitalizacije na riječkoj gastroenterologiji, više iz terapijskih pobuda, krenuo u intenzivan rad na albumu simboličnog naziva U sjeni. Tako je to krenulo.
Planirate li uskoro kakav novi materijal?
Ne da planiram, nego već prilično dugo radim na tome. Neke pjesme su već zaokružene i snimljene u svojoj radnoj verziji, a s pjesmom Dar osvojio sam prvu nagradu za tekst na Međunarodnom festivalu u Čakovcu. Mislim da su mi Arsenove sugestije u onoj osnovnoj kantautorskoj ideji puno pomogle pri građenju vlastite slike kao glazbenog kreativca.
S tim u vezi nadam se ispunjenju prvenstveno osobnih očekivanja kroz realizaciju novog albuma. Hoće li to biti moguće, vidjet ćemo. Naime, divno bi bilo kada bi sve ovisilo samo o mom entuzijazmu i mojoj kreativnoj energiji, nažalost, za profesionalno odrađen posao valja ispuniti još neke materijalnije preduvjete.
(Klikni na sliku za uvećani prikaz)
Što je sa grupom Belfast Food? Kakve su njihove aktivnosti?
Zaista ne znam. Ja sam svoju irsku priču, bar što se Belfast fooda tiče, zaključio čista srca i s puno dobrih želja prema dečkima koji su tu priču nastavili. Uvjeren sam da znaju što rade, no ja zaista više nemam nikakav uvid u to.
Kako objašnjavate da su neki domaći glazbenici bolje prihvaćeni i cjenjeniji vani nego u domovini?
Teško mi je baš točno odrediti što znači to «vani». Naime, uhvatimo li se one Bregovićeve o emotivnom podneblju u kojem funkcionira glazba s «ovih» prostora, onda ćemo lako shvatiti da, primjerice, svima dragi Toše u Hrvatskoj ustvari i nije bio «vani».
Uostalom, sve je danas relativno, u našem svijetu u kojem vladaju «mediokriteti» i plitki senzacionalizam gotovo da je kompliment biti neprihvaćen od većine. Volio bih da mi netko kaže koji je to hrvatski tzv. «mainstream», što je to što klinci sviraju na tulumima i čime se hrane njihove gladne uši? A, ovaj fenomen glazbenog «gastarbajterstva» jednak je kod nas kao i kod drugih, ako mislimo na područje bivše Juge. Doma nam je jednostavno tijesno, i to svima.
Veći je problem taj što glazbena struka gubi svoj smisao, što se glazbom danas više bave menadžeri negoli glazbenici. Pogledajte na što se svela primjerice «Dora», a ne znam postoji li uopće na našoj javnoj televiziji urednik glazbenog programa, iliti glazbeni urednik… Došli smo do toga da smo zahvalni HTV-u što imamo dvije glazbene emisije u njihovoj programskoj shemi, jer je to više od dosadašnjih niti jedne. Nije li to tužno?
Što slušate u slobodno vrijeme?
Sve je manje slobodnog vremena, čak i za mene koji živim na otoku. Nisam nešto previše uronio u nove glazbene trendove, tako da se oduševljavam tek sa sjajnim reproduktivcima Jazzy ili R&B provenijencije, uz naravno trajno žareće irske teme. Oduševi me malo Joss Stone, pa autorski Norah Jones, onda se opet vratim Dylanu, Cohenu, Waitsu ili bliskijem Arsenu, pa na kraju utonem u morski klapsko-oratorijski opus Ljube Stipišića izgubljen u tonovima baštinarske nostalgije, takav sam.
( Klikni na sliku za uvećani prikaz)
Tko vam je od glazbenika ili bendova na današnjoj svjetskoj, pa i domaćoj sceni najinteresantniji i možete li nam koga preporučiti?
Pa drago mi je čuti nove zvukove riječke scene; od nove kreativnosti Quasara do vokalne perfekcije Marka Tolje. Teško je to objasniti, ali Rijeka izgleda zna čuvati svoju glazbenu dušu na jedinstven način i to mi se sviđa. Inače, ja već malo zazirem od urbane glazbe, sve manje shvaćam njen koncept i skloniji sam bijegu od grada. To je valjda i najveći razlog moje «irske» glazbene prošlosti i, nadam se, rapske budućnosti.
Kako gledate na ovogodišnju koncertnu ponudu u Hrvatskoj i planirate li što posjetiti (Bob Dylan, Nick Cave, Iron Maiden, Mark Knopfler, Chris Rea, Lenny Kravitz…)?
Istina je i to da neke od ovih osebujnih imena svjetske rock scene uistinu treba ići vidjeti, ako ni zbog čega drugog, a ono iz pijeteta prema njihovim grandioznim karijerama. Ja, osobno, Dylana, jednog od najvećih, želim sačuvati u memoriji iz vremena The Banda i The Last Waltza. Bez obzira na to, prošle sam godine bio na koncertu Joan Baez u Ljubljani i nisam zažalio. Osobno, iz te starije garde rado bih poslušao uvijek čudesnu Joni Mitchell. Cavea i Seedse sam već slušao, kao i Knopflerov Kill to get Crimson, a toplo se nadam uspješnoj organizaciji zadarskog Kravitza. Ja ove godine ipak imam neke druge prioritete, a ne pomaže mi previše ni ova mala distanciranost od hrvatskih koncertnih žarišta.
Nešto za kraj
Ja nisam instant glazbenik i nisam od onih koji zbog «kvalitetno» odrađenog PR-a stvari guraju do apsurda, vjerujem da će moje pjesme svakako doći do onih kojima one nešto mogu značiti.
Veselim se novim projektima, radu s meni dragim ljudima. Očekuje me jedno novo autorsko i aranžerko iskustvo, i jedino što mogu reći je to da će moj idući album biti realiziran u nekim novim uvjetima uz sudjelovanje mnogim sjajnih glazbenika. Daj Bože da tako i bude.
Hrvoje, zahvaljujemo vam na vremenu koje ste odvojili za nas i želimo vam puno sreće kako na profesionalnom i glazbenom tako i na obiteljskom i roditeljskom planu.
Komentari (1)  |
|
|
Intervjui 
. pozdravi ženicu i ljubi tonkicu