SoundGuardian - Dinosaur Jr. nastupili u Boogaloo-u

Činjenica da je tonac bio u najmanju ruku neraspoložen nema veze, jer glazba Mascisa, Barlowa i Murpha stvarno trpi svašta, a jučerašnji koncert u bivšem OTV-u transformirao je sve one dvojbene momente u savršen overload kojeg pristojna atmosfera i realna očekivanja prije svirke uopće nisu najavljivala... i od kojeg mi još uvijek prilično zuji u ušima.

Gitara, bubnjevi i bas koji zauzimaju čitavu binu stara su ekipa koja se, sada već mogu slobodno reći, više manje uspješno podnosi gotovo čitav život, bar po nekom mom poimanju ljubavi, i to se osjetilo skroz tijekom trajanja koncerta. Svatko je bio na svojoj liniji s točnom idejom u glavi. Barlow i Murph su si doduše nešto češće namigivali, a Mascis stajao više po strani s glavom uperenom u vječnost koju bi spustio tek da reciplira nekom freaku iz prvih redova (?). I bez obzira na to, super su se razumjeli, a nama ponudili takav glomazni zvuk opasan po krvni tlak i pun nepredvidivih gitarskih solaža koje ponekad i nisu bile skroz jasne, ali su svejedno djelovale, patničkih refrena koji su se što čuli što nisu, ali koga briga, i snažnih bubnjeva koji su svoje sekunde preuzimali po sistemu na refule.

(Klikni na fotografiju za uvećani prikaz)

Dinosauri su koncert otvorili sa starom stvari The Lung, a onda se prebacili na svježe izdani Farm (jesam rekla već da se radi o dobrom albumu?) koji im je inače i glavni alibi za turneju. Tako da smo uživo čuli čitav niz novih pjesama koje su već na mp3-u funkcionirale dovoljno dobro - I Want You to Know, Imagination Blind (pjeva Barlow), Pieces, Plans i Over It. A uz ovu posljednju postoji i neki veseli video na You Tube-u što se Mascisu učinilo posebno bitnim naglasiti u uvodu. Pa evo, i ja naknadno naglašavam

Inače, bilo je tu stvari iz svih etapa u povijesti benda, tako da je na kraju svaki album bio zastupljen s pokojom pjesmom. Istina, malo mi je krivo što se Green Mind-u nije dalo prostora jer to je ipak bilo njihovo doba, i što se s Buga mogla čuti jedino Freak Scene. Ali je zato žešći naglasak bio na postdebitantskom You're Living All Over Me iz '87 na kojem se nalazi i završna, beskrajno parajuća stvar Just Like Heaven potpuno prilagođena mogućnostima svakog neadekvatnog prostora u ovom dijelu Europe.

(Klikni na fotografiju za uvećani prikaz)

Dakle, koncert samo takav idealnog sat i po (i nešto preko) trajanja, skroz isplaniran od prvog Hi do zadnjeg Thank you, odrađen s nepretencioznih sto posto snage, kojem nije falilo apsolutno ništa. Tehničke probleme ću potisnuti u podsvijest. A što se tiče set liste, naravno da je mogla izgledati i drugačije, ali kad imaš iza sebe devet albuma od kojih svaki nosi bar jednu do dvije stvarčine, a uz to trebaš i promovirati novi materijal, nema šanse da po pitanju glazbenih želja zadovoljiš baš sve apetite. A bilo ih je, i starijih, i mlađih, i ovakvih i onakvih, i garantirano, da se radila anketa (što je glupo, ali recimo), svatko bi isticao neki drugi njihov album kao posebno relevantan.

A jedina prava mana sinoćnjeg kulturnog uzdizanja je ta što danas nisam za ništa. Buka je jednostavno bila bespoštedna, tako da sam, iako u pravilu navikla na žešće tonove, momentalno jedino u stanju buljit u prazno i slušat Cagea na repeat čemu se zasad ne nazire kraj.

Dodaj ovaj članak na neku od niže navedenih društvenih mreža