Vi se nalazite u usjeku. Kad pogledate gore, vidite vijadukt riječke obilaznice, kad pogledate desno od sebe uvis, možete vidjeti trsatsku gradinu, a kad bi se okrenuli ulijevo, vidjeli biste most iz rimskog doba. Do ovog mjesta došli ste hodajući dosta vremena kroz industrijske komplekse nekadašnje tvornice papira, koja je u bivšoj državi bila jako uspješna, a onda je preko noći postala neuspješna. I samo je ovo dovoljno da ovaj festival mirne duše proglasimo najboljim u državi. A glazba tek slijedi.

Klaus otvara festival, no ovaj put i sa bubnjarom, što bendu daje organskiji i jači zvuk od ritam mašine sa Norinog Apple Macbooka. Da se razumijemo, njegova bjelina Macbook je bio na stageu! Pred kojih stotinjak ljudi, koji su odlučili ili doći na vrijeme ili poslušati Klaus, bend je izveo najbolji koncert dosad, reminiscencije na Sonic Youth su bile izraženije nego ikad prije, a Nora na bas gitari izgleda cool. Možda joj samo još fali cigareta za potpun dojam punk stava, no SoundGuardian je site koji je svjestan činjenice da je samo pitanje vremena zabrane pušenja na javnim okupljanjima u zatvorenom prostoru, tako da ovaj zadnji dio možete slobodno zaboraviti.


Nakon Klausa, sljedeće ime vrijedno gledanja su bile tri britanke Client, koje su imale poprilično ravan nastup iako su i one bile opremljene sa bijelom jabukom, no ovaj put ovaj predmet obožavanja svakog wannabe DJa i djelatnika u marketingu je bio decentno smješten u kutu stagea. Client-ice su cijeli koncert rutinski odradile bez ikakvih oscilacija, no to je i bilo za očekivati od benda čije albume većina ljudi skine, sluša par dana i onda zaboravi da su ih ikad i slušali.

I tada dolazi zvijezda večeri i prava dama. Besramna Irkinja Roisin Murphy pojavila se na pozornici u korporativnom kostimu i vrlo slick sunčanim naočalama i krenula je raditi svoju stvar. Roisin je prava diva za kabaret 21. stoljeća. Naravno, u tom kabaretu nema identičnog broja pepeljara kao i posjetitelja ni stolova sa svjetiljkama, nego se ovdje radi o sexy senzualnom glasu prave žene. Svjetske, baš onakve kakve volimo. Koncert je završio nakon nekoliko presvlačenja gospođice Murphy i jednog bisa. Pozornom inspekcijom prisutnih nije bilo zamijećeno da je bilo nezadovoljnih.

Nakon koncerta dana, uslijedio je technoidni dio programa i na koji ne bi trebalo trošiti previše vašeg dragocjenog bandwidtha jer se radilo o dosadnoj i repetativnoj muzici u trajanju od dva sata. Mr. C i Josh Wink su bili toliko bezlični i neprepoznatljivi da je ostala vječita festivalska enigma kada je uopće prvi završio, a drugi počeo. No, nije sve loše, za to vrijeme prosječni posjetitelj je mogao bez brige obnoviti festivalske tunjce (službena valuta festivala, tečaj: 5 kuna za jedan papirnati tunjac po srednjem tečaju HNB), popričati i popiti nešto sa prijateljima ili jednostavno bauljati okolo.

I onda dolazi Ed Banger SebastiAn, zgodan fracuz crnogorskih korijena i Ed Banger estetike (kožna jakna i uske hlače) i zabava počinje. Poznati francuski kickovi i snareovi koji su se čuli od početka pa do kraja seta, miks sastavljen između ostalog od pjesama kolega sa etikete Justice i Soulwaxa, za poklonike elektroničnije glazbe, pa do Nirvane i RATM, za poklonike sviranja zračne gitare, čijom je presmom Killing In The Name i završio set. Ako je koncert dana bila Roisin Murphy, onda je set večeri bio od SebastiAna. Kasnije će se vidjeti da su to bili ujedno i glavni događaji festivala jer je subota bila slabija od petka.

Drugi dan je bio više pozicioniran pripadnicima rock estetike sa glavnim sastavom Turbonegro koji je tijekom koncerta izgledao i zvučao poprilično nakaradno i smiješno. Ili to ili ja takvu vrstu muzike ne razumijem, ali bit će da je ono prvo.


Nakon njih na pozornicu dolazi stara lezbijka Peaches koja je odmah na početku seta počela ljudima u prvom redu točiti šampanjac i uzela par istih da plešu ispred pulta za mixanje. Tu i tamo rekla je ljudima koju, pustila par hitova, naramak bezličnih pjesama sa jakim basovima i odradila satnicu. Na kraju, bolji vizualni, nego glazbeni show. Od Peaches se očekivalo više.

Rex the Dog je nakon Peaches izveo jedan sasvim korektan plesni set u kojemu je izvrtio svoje najpoznatije remixeve za The Knife i Prodigy fino balansirajući između dosta tvrdih bas dijelova i melodioznosti. Set koji ne otvara nikakve nove svjetove, no sasvim je uredno i u redu izveden.

Zadnji izvođač Hartere '08 je bio James Zabiela, stilski usmjeren prema minimalističnijem zvuku elektronske glazbe koji je kasnije nastavio zabavljati ljude u klubu Tesla. Nažalost, tijekom njegovog seta na Harteri, došlo je do petnaest minutnog nestanka struje i, točno ste pogodili, tišine.

Ne znam jesu li se napokon počeli provoditi vladini naputci o decentralizaciji zemlje ili ne, ali stvarno je lijepo vidjeti jedan ovako velik festival van Zagreba u prostoru koji je savršen za takve namjene. Kad festivalskim organizatorima stavimo još jedan plus za relativno dobar odabir bendova (bolji definitivno od VipINmusic-a), dobivamo realnost. A to je da je ovo najbolji festival u državi ove sezone, ne zato što je odličan, nego zato što je dobar i zato što konkurencije jednostavno nema.