| Autor: Lahorka Lojen (Foto: Silvijo Selman), Nedjelja, 21 Lipanj 2009 |
| Ocjena: |
 |
|
| Ocjena čitatelja: |
 (0 glas) |
|
 Što se tiče dolaska Bizkitovaca u Hrvatsku, očekivanja su stvarno bila velika. I tako smo se uputili u naš barokni Varaždin vidjeti što nam je to jedan od najprodavanijih nu metal bendova došao ponuditi. Već se na kilometar od varaždinske Arene moglo vidjeti da se neki koncert dešava, barem ako je suditi po hrpi dječurlije, rockera, repera i emo djevojčica koji su hrabro pješačili (mislim da ne moram ni spominjati da je Arena potpuno izvan grada) sa ruksacima, zapaljenim cigaretama i gdjekojim Lowenbrauom.
Stigavši pred Arenu relativno rano, imalo se zaista svašta za vidjeti, jedno veliko i šareno društvo svih mogućih dobi, stilova, piercinga, tetovaža, crnog tuša za oči i policije. Puno policije. I svi osim zadnje navedenih ujedinjeni u jednom – ovisnosti o cigaretama i puno jeftinijem alkoholu kupljenom prije u nekom supermarketu.
Što se organizacije tiče, jedno skidanje kape redarima koji su stvarno bili strpljivi sa beskonačnim pregledavanjem ljudi, upitima istih, ruksaka, očitavanja barkodova na kartama (jednom uđeš, nema više van). S druge strane jedna velika zamjerka podosta strogim mjerama sigurnosti što je značilo da nema unošenja plastičnih bočica, upaljača, a mislim da su čak i labella (?!?) bila u igri. Te također još veća zamjerka na WC-ima kojih je, brat-bratu, bilo dva za cijeli parter, te su tako u nedostatku sanitarnih čvorova organizatori otvorili svlačionice da bi muški svoje pivom pune mjehure praznili u tuševe što je donekle smanjilo gužvu muškog djela, koji je ipak prednjačio nad ženskim.
(Klikni na fotografiju za uvećani prikaz)
Dvije predgrupe, Cold Snap i Voodoo Lizards, zadužene da zagriju publiku donekle su u tome uspjeli (ipak je većina ljudi još uvijek stajala vani i pušila). Cold Snap nisam uspjela potpuno stilski definirati, jedino što su me vrtnjom kose u žaru svirke podsjetili na Apocalypticu, te pohvala za digeridoo na kojem su odsvirali jednu stvar. Voodoo Lizards slična stvar, sličan stil, jedino što nije bilo vrtnje kose, nego samo šeširića.
Arena je potom utihnula i navučena je crna zavjesa preko stagea, a napetost i zvižduci dozivanja Limp Bizkita su samo rasli, zajedno s oblacima dima koji su se dizali iznad rulje, unatoč tako voljenoj zabrani pušenja. Kapaciteti Arene su se otprilike dopola ili malo više popunili, sa razočaravajuće polupraznim tribinama te parterom na kojem se, iako je bio pun, moglo normalno disati pa i skakati. I onda. Mrak. Nevjerica. Urlanje. I eto Freda s prepoznatljivom kapom, stilski usklađen crveno-bijelo-plavo (namjerno?), uz bok Wesu, koji se ovaj put obukao u nešto što bih protumačila kao inačica naših Zvončara za fašnik sa elementima klauna i neizbježnim bijelim lećama. Što se tiče domoljubstva, velika hrvatska zastava razapeta preko DJ pulta nije išla na odmet.
(Klikni na fotografiju za uvećani prikaz)
Počeli su sa My generation, što je Fan pit, dio ispred samog stagea, natjeralo na varijaciju poga sa skakanjem po svemu i svima. Nije bilo ozlijeđenih tokom cijelog jednoipolstanog koncerta, barem koliko sam uspjela vidjeti, ali je bilo bacanja svega i svačega na stage i sa stagea, letećih piva zajedno s čašama, muškog natjecanja tko će više baciti skinutu majicu, i NY Yankees kapu, te tu i tamo koja cura koja je to sve pomalo uplašeno gledala.
Odsvirali su sve najveće hitove, većinom sa Chocolate Starfish albuma, ukomponirano, naravno, s pjesmama sa albuma Significant Other i Results May Vary. Na repertoaru su se našli Break stuff, Nookie, Rollin', Eat you alive, Re-arranged, Behind blue eyes (tu sam shvatila da je cijela dvorana ipak emo), My way, Take a look around, tijekom čije su izvedbe natjerali cijelu Arenu da sjedne i citiram Freda: „Keep sitting until it gets to explosion!“ (svi koji znaju ovu pjesmu, znaju u kojem je dijelu tišina i potom „explosion“).
(Klikni na fotografiju za uvećani prikaz)
Također ću spomenuti vrlo unikatno dozivanje na bis. Očito se publika nije mogla uskladiti oko uzvika „We want more“ i „Hoćemo još“ te su počeli sinkronizirano – skakati. Što se bendu očito svidjelo jer je Fred potom publici poručio „Your energy is sent from God“ i još žešće počeo bis. Trajanje koncerta sa bisom – klasika, sat i pol svirke, ali energične svirke, i moram priznati da nisu izgubili „ono nešto“ što su imali na vrhuncu karijere. Barem ako je suditi po sinoć. I ponovno prigovori TONCU na jako slabom (stišanom?) vokalu. Ne znam jel' do organizacije ili nekog drugog, ali uzmite nekoga tko zna uskladiti bend i zvuk, pogotovo bend takvog kalibra.
I što reći da bi se postigao efektan završetak ovog reporta koji, po meni, ne prikazuje ni desetinu doživljaja sinoć? Limp Bizkit je pošteno i žestoko odradio svoj posao, sudeći po osmjesima i komentarima ljudi na izlasku, i mislim da im je ova povratnička turneja golem uspjeh, jer, njihovi fanovi ih nisu zaboravili. A ni oni njih.
Ostale fotografije s koncerta pogledajte u PhotoGuardianu - galeriji fotografija
Komentari (0)  |
|
|
Izvještaji 
