Vidio sam ga prvi put sredinom ljeta 1983. godine na stadionu u Kranjčevićevoj ulici u Zagrebu. Za malo više od mjesec dana napunit će se ravno četvrt stoljeća od toga događaja, od koncerta grupe Dire Straits koju je on, Mark Knopfler, predvodio. Bio je to onaj tip koncerta koji možemo čuti i vidjeti na vjerojatno najpopularnijoj live snimci grupe, zvanoj Alchemy, koju mnogi smatraju vrhuncem ostvarenja grupe. Taj album i jest sniman upravo na toj turneji, 1983. godine, pa možemo reći da smo ih tada u Zagrebu vidjeli i čuli u najboljoj stvaralačkoj formi.

Od tada se mnogo toga promijenilo. Grupe Dire Straits odavno više nema, a Mark Knopfler već duže vrijeme radi mnogo mirniju i umjereniju glazbu. Zato me pomalo čudi razočaranje jednog dijela posjetitelja ovog koncerta u velikoj dvorani Doma sportova u Zagrebu, u ponedjeljak 9. lipnja navečer, onime što su vidjeli i čuli. Mark Knopfler ne prikriva više povezom oko glave visoko čelo s kojim vjerojatno u mladosti nije bio zadovoljan. On sada uživa kakav jest, u škotskim i country romansama i baladama, na trenutke samo dotičući eksplozivnost Dire Straitsa i brzo se opet povlačeći u mirnu i spokojnu glazbu koja gledatelje odmah vraća u stolce iz kojih su poskakali. Naravno, pa što se i može očekivati u ambijentu u kojem svi gledatelji sjede, jer baš svatko, pa i onaj u prvom redu na parketu (to jest na ledu) pred pozornicom, ima svoj stolac! Očito Knopfler želi pred sobom one koji će slušati i sutra se nečega sjećati, a ne histerične "obožavatelje" koji će skakati u transu na bilo čiju, pa danas slučajno na njegovu, tutnjavu i sutra se sjećati samo da je sinoć bilo nešto "super" i "cool" jer su se "razvalili".


Mark Knopfler htio se predstaviti "golom" muzikom i samo njome zaslužiti naklonost publike. Zato ničim nije želio odvratiti pažnju od muzike: svi su izvođači na sceni bili prilično statični, osvjetljenje je bilo bez naročitih svjetlosnih ekshibicija, uglavnom tek da vidimo izvođače, a na sceni ništa osim opreme za sviranje i onog čestog kružnog ekrana za projekcije koji se tek pred kraj koncerta spustio sa stropa. No, ostao je u kosom položaju jer mu nedovoljna visina stropa dvorane nije dopustila da se potpuno uspravi. A muzičari obučeni u iznošene traperice i majice kao da su dojurili iz obližnjeg kafića i promašili garderobu. Dok se na kraju s kolegama išao klanjati publici, bubnjar nije čak smatrao da bi, ako nisu muzikom postigli dojam, mogao išta popraviti kad bi spustio do koljena podsukane nogavice, koje se, dok je "radio" iza baterije bubnjeva, nisu vidjele. Tako nam nije preostalo drugo nego samo slušati sviranje i pjevanje.
Većina je izvedenih pjesama iz samostalnog opusa Marka Knopflera, primjerice: True Love Will Never Fade, What It Is, Shangri-La. Tek nekoliko je iz vremena Dire Straitsa: naprimjer Romeo and Juliet, Telegraph road, So Far Away.. Pjesme izvodi do sedam muzičara od kojih neki sviraju po nekoliko instrumenata. Pjesma Sultans of swing izvedena je u najmanjem sastavu: dvije gitare, bas i bubnjevi, s takvim improvizacijama, da su se neki, koji su htjeli čuti izvedbu vjernu snimci s ploče i još što više tema iz vremena Dire Straitsa, i u to malo ponuđenog "veselja" osjetili zakinuti.
Poseban je dojam, iz shvatljivih razloga, pobudila pjesma Brothers in arms izvedena na jednom od dva bisa, uz vatre iz stotina upaljača. S pozornice su se muzičari definitivno povukli nakon teme Going Home iz filma Local Hero i što god mislili o koncertu Mark Knopfler je otišao kao ''Global hero''.

Treba jednostavno Dire Straits shvatiti kao mladenačko razdoblje Marka Knopflera i prihvatiti današnjeg zrelog i smirenog muzičara koji traži ljepotu glazbe u lijepim nježnim romantičnim sjetnim melodijama, u bojama instrumenata koje u mladosti nije koristio ili ih je samo oponašao sintesajzerom: violini, flauti, mandolini, te u aranžmanima koje može s njima sastaviti. Ima tu i "žestoke" glazbe, ali drugačije od Dire Straitsa pa je mnogi nisu zamijetili i prepoznali. Mark Knopfler voli uzbudljivost glazbe u čestim izmjenama tempa i dinamičkom rasponu. On odavno kuca na vrata koncertnih dvorana. On neće biti Petar Pan. On želi dostojanstveno stariti sa svojom publikom i sigurno mu ne bi bio ugodan prizor gledati svoje vršnjake kako "otkačeno" skakuću u prvim redovima dok im iz džepova ispadaju "Voltareni" ili se povlače iz prvih redova kad zasvira Money for nothing jer već jesu na terapiji "Voltarenom". On je "svojima" iz 1983. priuštio stolce u prvim redovima. Drugo je sad pitanje zašto je bilo tako malo gledatelja i slušatelja iz Kranjčevićeve 1983., a uglavnom je bilo najviše onih koji su začeti tih dana, onih čija se rekombinacija i konfiguracija gena postavila baš pomoću vibracija glazbe Dire Straitsa... Toj se generaciji Mark Knopfler svidio... Razumljivo, oni ga znaju samo takvog i nikakvog drugačijeg...