| Autor: Antonio Hadrović (Foto: Siniša Koščec), Nedjelja, 14 Lipanj 2009 |
| Ocjena: |
 |
|
| Ocjena čitatelja: |
 (0 glas) |
|
 Pošto su se u petak više-manje svi posjetitelji kolektivno pobili na velikoj i maloj festivalskoj pozornici, Hartera je oko pola 10 u subotu navečer bila pomalo pusta. Tunjci, valuta na festivalskom području završili su kao smeće jer su vrijedili samu u petak. Da bi trošio i olako i bonvivanski se provodio na svoj ili račun svojih roditelja, u subotu si morao uzeti subotnje tunjce jer bez njih si, ekonomski gledano, bez para.
Bend koji je jučer otvorio glavnu pozornicu bili su Vuneny iz Mostara i hrpa njihovih mašina gdje posebno mjesto zauzima rack sa katodnim monitorom koji je direktan flashback u doba Pentiuma sa samo jednom jezgrom. Vunenih je nekada bilo trojica, danas su dvojica. Bubnjar je dobio otkaz zbog ritam mašine koja ne treba trećinu honorara, ne buni se ako gitarist smatra da ima bolje ideje za ritam sekciju, nije nikad bolesna i uvijek može na put. A ovaj put, pred nekih 60-ak ljudi Vuneny su svirali par stvari s ploče V2 plus nešto ostalih. Njih će u 22 sata zamijeniti Pips Chips & VideoClips i čovjek koji je nekad svojim zločesti dečko plus krvoločni nadimak šarmom obarao srednjoškolke i studentice filozofskog i politologije, a danas je razvio trbušno područje i proglasio vlastiti bend jukeboxom koji će po narudžbi svirati hit za hitom. Tako je i bilo: Ljeto `85, Teroristi dolaze, Sex u školi (sic!), Plači bez Rundeka, Zdenka i astronauti i Na balkonu od Punog kufera. Plus minus još koja pjesma, nemojte me doslovno držati za riječ.
(Klikni na fotografiju za uvećani prikaz)
Na manjoj pozornici, koja je u petak imala zanimljivije izvođače jučer je nudilia Hemendex koji je žrtvovan na oltaru kasnog dolaska; Pink Studio koji ima jednu dobru pjesmu u kojoj pjevačica zvuči kao Natalie Dizdar koja psuje (pjesma Jutro poslije) i dobro dizajniran omot albuma, Manofon, Ramirez, Kawasaki 3P (Isuse Bože!), East Rodeo – zanimljiv bend koji je nastupio na desetom Žednom uhu u Zagrebu zajedno sa Butthole Surfersima, Dalek i Zu. Morso i njihovo prijenosno računalo Dell su nastupili u 2 ujutro pred stvarno solidno napunjenom Sretnom pozornicom dok su Rotten, Filip Motovunski i Sven Nails puštali, umjesto Sex Pistolsa i Nine Inch Nails, drum`n` bass do jutra, pa čak i MC Popayevu Koke linija , Somebody to love od Jefferson Airplane i neki Madonnin izlomljeni remiks singl.
( Klikni na fotografiju za uvećani prikaz)
Sad trkom na WC i družiti se u redu pred tvojim najomiljenijim Toi-Toijem i nazad na glavnu pozornicu jer u 23 i 15 počinje Laibach, bend koji je osjemenio industrial. Direktno iz države NSK u tvoje uho donijeli su svoje viđenje himni i to: američke, ruske, španjolske, turske, izraelske i kineske. Odsvirali su i Tanz mit Laibach, Alle Gegen Alle i Das Spiel is Aus.
Bila su tu i dva ekrana sa vizualizacijama za svaku pjesmu, od visoko produciranih flash animacija do crno bijelih kratkih kadrova u loopu koji su puštani sa DVD playera. Kako SoundGuardian doznaje takve supertajne informacije? Lako, pogledom na platno na kojem piše „End of playback. Tile 1. Chapter 1“.
(Klikni na fotografiju za uvećani prikaz)
Estete je razveselila činjenica da su Laibach i tipografski osvješteni pa svoje poruke mira i ljubavi prezentiraju kroz podebljano helvetično pismo i još jedan sans serifni font čiji identitet, u trenu pisanja ovog članka, još nije poznat.
Laibach su imali sat vremena, a glavni headlineri cijelog festivala, norveški Röyksopp dobili su kraljevskih sat i petnaest minuta kao i kraljevski tretman kao rezultat rigidno dekadnetnog koncertnog ridera koji je nešto ranije iscurio u medije. Od tih sati petnaest, pet minuta su potrošili na zahvaljivanje i radost što su „konačno i prekrasnoj Hrvatskoj“ dok su 70 minuta potrošili na izbacivanje znoja iz svakoga tko se natiskao u tu prokletu veliku dvoranu. Uvjerljivo najveća gužva ove godine bila je od 0,15 do 1,30. Royksopp s pjevačicom koja je znala staviti masku te bas gitarista. Bilo je iznenađujuće puno materijala s Juniora, svježeg dugosvirajućeg komada plastike, a išlo je otprilike ovako: You Don`t Have a Clue, Happy Up Here,The Girl & The Robot, Vision One, Royksopp Forever, This Must Be It, Alpha Male, Remind Me, Only This Moment ,What Else is There, Eple, Royksopps` Night Out i Poor Leno za kraj. Ljudi naprijed nisu se mogli pošteno okrenuti, ljudi nazad nisu čuli najbolje. Tko im kriv!
(Klikni na fotografiju za uvećani prikaz)
Gužvu koju su stvorili Norvežani malo je razrijedio Englez; Adam Freeland kao jedni izvođač kojeg su dva puta zvali da nastupi u staroj tvornici papira. Vrtio je elektro i nešto breakbeata dok je tonac u pauzama između izvođača puštao The Prodigy, Pearl Jam i Alice in Chains, a kako povijest pokazuje da su tonci obično vidovitiji od Vidovitog Milana Radonjića, može se zaključiti da se može očekivati povrat devedesetih u velikom stilu i masovna javna spaljivanja startasica, preuskih hlača iz kojih vire (muške) guzice, majica na Blondie, iritantne gestikulacije rukama i lažnih starih Ray – Ban naočala.
Poslije Freelanda... ma zapravo za vrijeme Freelanda, došao je mladi Boys Noize i nalijevao se šampanjcem za miks pultom te se kucao s Adamom dok je ovaj miksao, a kad je preuzeo kontrole izbacio je najtvrđi set ove godine na Harteri, a ako neće imati bijesne rider zahtjeve, možda ga pozovu opet. Ako bude popularan u ova turbulentna i krizna vremena. I ako avioni prestanu padati.
(Klikni na fotografiju za uvećani prikaz)
A što se tunjaca tiče, puno njih završilo je na cesti koja vodi nazad u grad kao bezvrijedno smeće pokazujući da moderni i mondeni glazbeni turist ne daje jeb za krizu i doslovno ima para za bacanje. Jedna ljubav za sve njih.
Komentari (0)  |
|
|
Izvještaji 
