Autor: , Petak, 18 Travanj 2008

Ocjena:

Ocjena čitatelja:    (0 glas)

Pregleda: 232

Ne vole kritičare koji ih zovu indie bendom, već se smatraju nekom vrstom punkera. Onih koji ne uvaljuju glazbenoj industriji za bogat ugovor nego rade ono što vole i to iz duše. Nešto poput posljednjih muzičkih romantika u beskrupuloznom svijetu menadžera, producenata i hrpetine ljudi koja stoji iz umjetnih «Britney» tvorevina. Ne vole se praviti važni na svojim koncertima pa se rado slikaju, razgovaraju i druže sa svojim fanovima. Kao uzore ističu Nirvanu, Fugazi i PJ Harvey i apsolutno su mi otkriće, zahvaljujući blagodatima Interneta. Oni su Blood Red Shoes, grunge/punk duo iz Brightona i vani su sa albumom Box Of Secrets.

Prva asocijacija na White Stripese, ili nešto bliže, domaći Gatuzo? Samo po broju članova i eventualno kao kod Stripesa, podjela na spolove. Po bubnjevima lupa Steven Ansell dok gitaru preispituje Laura-Mary Carter. Niti su brat i sestra, a niti ljubavnici, već dobri prijatelji sa sličnim i zajedničkim interesima i stavovima koji rade uistinu odličnu pop rock glazbu.

Iako su zasada još uvijek nepoznati u širim krugovima glazbene industrije, Blood Red Shoes izdali su odličan debi album i samo je pitanje vremena kada će se o njima raspisati cijela svita britanskih papparaza u potrazi za kućnim pornićem Stevena i Laure-Mary. Nadajmo se kako će u prvi plan ipak uskočiti njihov album.

Već uvodna pjesma albuma Doesn't Matter Much iznosi sve vrline ovog benda. Čvrst udarac bubnja, sirova gitara koja leluja po pamtljivim melodijama i odlično vokalno nadopunjavanje dvojca iz benda, uz iznimno jednostavan ponavljajući refren na tragu Yeah Yeah Yeahs i sličnih bendova novije generacije.

Aktualni singl sa album jest pjesma Say Someting, Say Anything. Većinu teksta je na svoja leđa natovario Steven (što je slučaj i kod cijelog albuma) i naprosto je fascinantno kako se to nimalo ne osjeti u njegovom preciznom bubnjanju. Čak štoviše, slušajući pjesmu imate osjećaj kao da se mikrofona uhvatio neki iskulirani pjevač koji se obavija oko kablova i skače po pozornici i radi sve one kul face i geste dok publika vrišti. No to je ipak samo studijska verzija, ali i svemogući Youtube dokazuje njegovu sposobnost da otpjeva i lupa ritam, a da jedno nije nauštrb drugog već se sjajno nadopujunje. Pjevači koje misle da su kul neka se sakriju u mišju rupu osim ako nisu Julian Casablancas.

(Klikni na sliku za uvećani prikaz)

Jedna od pjesama koja se vrtila češće nego ostale jest I Wish I Was Someone Better čiji su me prijelazi oduševili svojom jednostavnošću i igranjem sa ritmom bubnja i gitare, jedina dva instrumenta ovog benda. To je zapravo i priča cijelog albuma, uistinu odlično vokalno-instrumentalno nadopunjavanje koje zvuči kao da slušate barem duplo više ljudi nego što ih se nalazi u «crvenim cipelicama».

Teško je reći koje bi bile loše strane ovog benda ili njihovog albuma, još uvijek sam pod dojmom neprestanog slušanja stoga je i moja opčinjenost ovako mladim i kvalitetnim bendom uistinu velika. Blood Red Shoes definitivno zaslužuju medijsku eksponiranost i trenutno je pitanje vremena kad će je dobiti. Obišavši sve internetske lokacije u potrazi za više informacija o bendu, pokupio sam mnoštvo utisaka i skoro sve bile su pozitivne.

Možda najveći prostor za napredak postoji u sporijim baladnim stvarima jer na Box Of Secrets nemamo priliku čuti i tu stranu bendu. Njihov pop rock (koji oni vole zvati grunge/punk) zvuk para uši i tjera na ples i to radi iz pjesme u pjesmu. Mladi, zgodni i melodični, a zvuče tako čvrsto i precizno, na trenutke jako glasno i žestoko, kao da sviraju godinama. Samo je pitanje vremena da ih Britanci predstave za nove Mesije…

Vezani članci

Komentari (0)

Komentiraj

Nema komentara

Komentiraj