Autor: Dragutin Andrić, Ponedjeljak, 14 Travanj 2008

Ocjena:

Ocjena čitatelja:    (0 glas)

Pregleda: 693

Da je Britanija nepresušni izvor mladih talenata i potencijalnih glazbenih zvijezda pokazuje i dokazuje mlada pjevačica Duffy, koja je svoju glazbenu karijeru, debitantskim albumom Rockferry, odlučila graditi vraćajući se desetljećima unatrag te uzimajući kao svoje glavne uzore pjevačice koje su na vrhuncu svoje slave bile u ranijem razdoblju druge polovice prošloga stoljeća.

Duffy će možda uspoređivati i sa kolegicom s otoka, Amy Winehouse i možda će biti u pravu. Možda. Ali samo u onom dijelu koji se glazbe tiče, jer prema onome što nam je do sada prezentirala, Duffy teško da može aferama parirati svojoj nešto iskusnijoj kolegici i nadamo se da će to tako i ostati. Što se glazbenog potencijala tiče, Duffy je moj osobni favorit u odnosu na Amy. Pjesme su mi zanimljivije, patina i miris prošlih vremena snažnije dolaze do izražaja, a i način interpretacije mi bolje odgovara.

Međutim, što se tiče toga nisam sam, a to dokazuju i brojne ljestvice na kojima Duffy svojim, bilo singlom bilo albumom visoko kotira na broju jedan ili među prvih deset. Izgleda kako su se ljudi u današnje doba pomalo zaželjeli onog starog, pomalo prašnjavog zvuka i vokalnih izvedbi, jer kako drugačije objasniti fenomen u kojem upravo ove dvije otočke pjevačice tako snažno obilježavaju razdoblje u kojem se nalazimo.

(Klikni na sliku za uvećani prikaz)

Kada bi uspoređivali Duffy sa nekim ranijim glazbenicama ili vokalnim skupinama, onda bi u prvom redu trebalo istaknuti njezine uzore Arethu Franklin i Dusty Springfield, a onda i grupe Shirelles ili Supremes, čiji se dašak osjeti u pojedinim pjesmama.

Stepping Stone, Warwick Avenue, Hanging On Too Long profinjene su, elegantne i duboke, moji osobni favoriti koji plijene pozornost već na prvo slušanje. Vokalna izvedba i bogati aranžmani u njima snažno dolaze do izražaja, a utjecaj koji mogu izvršiti na slušatelja velik je. Nešto življa Mercy svima je već vrlo dobro poznata, a svojom dinamičnošću, poletnošću i vedrinom ističe se na albumu kao unikat. Ustvari, kad se malo bolje sagleda, svaka pjesma je na svoj način osobita i jedinstvena.

Album zaključuje sjetna I'm Scared u kojoj Duffy pjeva o nesretnoj ljubavi, o ostavljanju i svim problemima koji iz nesretnih ljubavi izlaze (Dust gathers on my stereo / Cause I can't bare to hear the radio / The piano sits in a shaded space / With a picture of your face). Za album ovakvoga ugođaja upravo je dobro da ga zaključuje jedna laganija i uhu iznimno ugodna pjesma.

U svakom slučaju vrlo zanimljiv album pjevačice od koje bi se moglo još puno toga dobroga očekivati.

Vezani članci

Komentari (1)

Komentiraj

Komentirao: casual, 18-04-2008 00:00, IP 83.131.27.22, Registered 1. cutchemo!! poslusat cu pa se javim ponovo, ali reci da je bolja od amy.. meni je back to black fakat dobar album, makar ne slusam inace nesto slicno, ali sam bio podlegao medijskom pritisku i hvaljenu albuma i nisam pozalio...ako je duffy blizu tome, onda je be no!   » Prijavi ovaj komentar administratoru » Odgovor na komentar...

Komentiraj