Autor: Toni Matošin, Četvrtak, 02 Srpanj 2009

Ocjena:

Ocjena čitatelja:    (0 glas)

Dobri, čudni čovjek E. Najčešće, gotovo uvijek, zna pogoditi žicu, bar moju. Mark Oliver Everett, da ga spomenem i punim imenom, odnosno, taj dobri, čudni čovjek što se krije iza benda nazvanog Eels, lani je napravio prvu pravu inventuru svojih prvih šest albuma, a zatim je odlučio snimiti album s pjesmama o želji. Preciznije, žudnji, osjećaju "koji te može dovesti u svakovrsne situacije koje ti mogu uvelike promijeniti život", kako sam kaže. Vrlo jednostavno i, vrlo vjerojatno, vrlo osobno. Mnogo "vrlo" kao savršen verbalni dodatak osnovnoj ideji albuma koji podnaslovom zvuči poput umotvorine Leonarda Cohena (sam naziv u prijevodu sa španjolskog znači vukodlak).

Po običaju žanrovski razigran – ali uglavnom na terenu kojim je Beck studioznije, ali i sterilnije, haračio tijekom prve faze karijere – E, pardon, Eels isporučuje konceptualni set pjesama koji se nastavlja na pjesmu Dog Faced Boy s već davnog albuma Souljacker u smislu da je njezin glavni lik na novom materijalu odrastao postavši vukodlak (ne znam je li na izbor fizionomije glavnog lika utjecao E-jev novi zarasli imidž koji ga čini novom verzijom Grizlija Adamsa ili je stvar obrnuta) koji proživljava žudnju u različitim pojavnim oblicima. Dječak psećeg lica svojevremeno se pomirio s usamljenošću proizašlom iz njegova bizarnog izgleda, da bi je sad, u odraslim danima, kad se čini još udaljenijim od ljudskog roda, prihvatio kao svoju primarnu osobinu koja se pokazuje kao dar i prokletstvo. A svoje ljubavno-seksualne apetite pokušat će zadovoljiti na bilo koji ostvariv način.

E sasvim dobro razumije prirodu žudnje, bilo da je njezin subjekt čovjek ili vukodlak. Njezinu dualnost on jasno iskazuje kroz samu muziku, pa se tako njezini animalni, divlji aspekti prezentiraju kroz žanrovski splet garažnog rocka, finih distorzija i zapjenjenog bluesa, a nježniji, više romantični kroz predivne pseudobalade. Ta dva pola zastupljena su podjednako i ravnomjerno su raspoređeni po albumu, što se čini daleko efektnije nego da su zauzeli svaki svoju stranu LP-a, budući da se svi pojavni oblici žudnje u praksi ionako isprepliću poput tijela ljubavnika u konstantnom koitusu.

(Klikni na fotografiju za uvećani prikaz)

Prvu varijaciju čine rokerska Prizefighter, garažna Lilac Breeze, prljavim bluesom ozračena Tremendous Dynamite, najavni singl Fresh Blood, nabrijana What's a Fella Gotta Do i distorzirani pop Beginner's Luck, dok druga – čini se, uvjetno rečeno, bolja – obuhvaća prekrasno jednostavnu That Look You Give That Guy" (inače, E-jev osobni favorit na albumu), titrajuće nježnu In My Dreams, minimalsitički pop-valcer The Longing, možda najdopadljiviju pjesmu albuma My Timing is Off, gudačima podcrtanu minijaturu All the Beautiful Things, te zaključnu, pomirbenu Ordinary Man. Osvrćući se na svaku pojedinu pjesmu, dolazim do zaključka da, zapravo, nema lošeg mjesta na prilično dobro osmišljenom albumu, koji, usprkos konceptualnosti (mada vrlo nenametljivoj) djeluje nepretenciozno i zabavno.

S naslovnicom koja odaje počast čuvenim kubanskim cigarama Cohiba, Eelsova zbirka pjesama o (vukodlakovoj) žudnji jedno je od najzanimljivijih i najdopadljivijih proizvoda trenutno dostupnih na policama CD-shopova pod etiketom Noviteti.

Fresh Blood - Spot

Osobna karta albuma

---

Dodaj ovaj članak na neku od niže navedenih društvenih mreža

Vezani članci

Komentari (0)

Komentiraj

Nema komentara

Komentiraj