Autor: Dragutin Andrić, Nedjelja, 26 Listopad 2008

Ocjena:

Ocjena čitatelja:    (1 glas)

Pregleda: 422

Bezgitarni otočki trio Keane ove se godine vratio na scenu svojim trećim studijskim albumom bezgrešnog i čistog naziva Perfect Symmetry. Upravo suprotno naslovu sam album daleko je od savršenstva, a ja, koji Keane volim poslušati i kad mi to obveze predstavljanja novog albuma ne nalažu, nakon prvog slušanja ostao sam razočaran. Da sam u tom trenu krenuo tekstom predstaviti album, isti ne bi dobio ocjenu koja sad stoji ispod naslova.

Album otvara svima vrlo dobro znani singl Spiralling. Jednako kao i prvi singl s prethodnog albuma Under The Iron Sea, radi se o vrlo dinamičnoj i energičnoj pjesmi uz razliku što je ova potonja nešto prljavijeg zvuka i svakako drskija, kol'ko se riječ 'drskost' ustvari i može povezati uz Keane. Bilo kako bilo pjesma je dobro odabrana kao najavni singl albuma te kao pjesma koja će isti otvoriti. Nešto mirnijeg karaktera je već sljedeća The Lovers Are Losing, koja nakon početnog furioznog uvoda naglo stišava tenzije i pretvara se u laganu baladu kakve smo od Keanea navikli slušati.

Priča za sebe je pjesma Better Than This. Pjesma je to koju sam prilikom prvog slušanja s gnušanjem odslušao do kraja i nakon koje sam rekao da je ovaj bend otišao kvragu, definitivno izgubio kompas i time smjer u kojem žele ići. Čudan uvod s prilično iritantnim zvukom i Tomovim kreštanjem vrlo je odbojno djelovao na mene, no već prilikom drugog slušanja, nakon tog uvoda otkrio sam izvjesnu ljepotu ove pjesme. Baš kao kad se kroz grmlje probijate do lijepog proplanka, tako trebate biti strpljivi i s ovom pjesmom. Nakon spomenutog uvoda, na koji sam kasnije definitivno otupio, dolazite do prekrasne balade vođene zanimljivim i sladunjavim melodijama na koje nikako ne možete ostati imuni.

(Klikni na sliku za uvećani prikaz)

Album su producirali Keanovci, a kao koproducent u dvije pjesme (Again And Again i Black Burning Heart) pojavljuje se Stuart Price, producent koji je širim masama najpoznatiji po suradnji s Madonnom na njezinom pretposljednjem studijskom albumu Confessions On The Dance Floor te sa Sealom na njegovom zadnjem studijskom uratku System. Dvije, u zagradi navedene pjesme daleko su od onog što od Pricea očekujemo, pa se tako i njegov potpis toliko jasno i ne razaznaje, no to je u neku ruku i razumljivo budući su Keanovci stilom i glazbom prilično različiti od stila koji je karakterističan za Madonnu i Seala.

Ma koliko god na ovom albumu pokušali uvođenjem novog zvuka, novih produkcijskih riješenja ili novih instrumenata reći 'spremni smo za promjene i želimo krenuti dalje', Keane se ipak na kraju vraćaju prokušanom receptu i stilu po kojem su i postali poznati. Pri tom definitivno mislim na posljednju pjesmu s albuma Love Is The End kojom dominira Tomov glas, praćen klavirom i diskretnim bubnjarskim dionicama. Njoj uz bok mogli bismo svrstati i središnju te ujedno naslovnu Perfect Symmetry sa karakterističnom Tomovom vokalnom izvedbom i klavirskim popom tipičnim upravo za Keane.

Perfect Symmetry u konačnici mogu ocijeniti kao dobar sa potencijalom vrlo dobroga. Nadam se i vjerujem da će sljedećim albumom preobrazba Keanea, koju su ovim albumom započeli biti u potpunosti dovršena te da je ovaj album samo međufaza u metamorfozi Keanea u neki novi, svježiji zvuk. Vjerujem da je to tako jer Keane je bend koji to zna, može i ima kvalitete da izvede.

Korisni linkovi:
Keanemusic.com
Myspace.com/keane

Spiralling - Spot


Popis pjesama:

01. Spiralling
02. The Lovers Are Losing
03. Better Than This
04. You Haven't Told Me Anything
05. Perfect Symmetry
06. You Don't See Me
07. Again & Again
08. Playing Along
09. Pretend That You're Alone
10. Black Burning Heart
11. Love Is The End

(Island / Aquarius Records)

Ostale fotografije:

(Klikni na pojedinu sliku za uvećani prikaz)

Vezani članci

Komentari (1)

Komentiraj

Komentirao: Yorke, 31-10-2008 15:15, IP 88.207.54.90, Registered 1. Korak unatrag Slažem se s recenzentom, album je na prvih par slušanja razočaravajući, ali svakim novim dojam se mijenja da bi na kraju ipak dogurao do nekakve trojke. S prva su dva albuma sami sebi postavili visoke kriterije i gledajući kroz tu prizmu ovo je korak natrag. Tomov vokal zvuči kao da je napukao (posljedica rehabilitacije?), stalno je u previsokim registrima i izgubio je na sugestivnosti. Aranžmani su izgubili rokerski štih i preduboko zaronili u vode synthpopa 80-ih čime su izgubili originalnost piano-rock stila. Oni su jedan od onih bendova koji je ispucao puno sjajnih stvari na singlovima ne iskoristivši dovoljno njihov potencijal iako se tu nađe pjesama za bar još jedan sjajan album. A i komercijala je uzela danak u kvaliteti.   » Prijavi ovaj komentar administratoru » Odgovor na komentar...

Komentiraj