Stari jarac Paul Anka snimio je lounge verzije recentnih rock uspješnica, kažete? I kako to sve zvuči, pitate se? Prije no što vaš unutarnji rock snob zavrti nosom, a gljivice u starkama izvrše kolektivni suicid od samog spomena riječi Nirvana i swing u istoj rečenici, odvojite malo vremena i saslušajte ovu napaćenu apsolventsku dušu.

Paul Anka ne radi ovo zbog para. Paul Anka je snimio 124 albuma. Na pet različitih jezika. I k tome napisao My Way za Sinatru. Samo ovo posljednje je tantijemski razlog da mu i praunuke peru sise u Dom Perignonu koliko čovjek novaca ima.

Paul Anka je ovo napravio zbog ljubavi prema zvuku big banda, valjda. Nije niti bitno. Čovjek je snimio pola pjesama devedesetih (na koje se u originalu trgaju vratne arterije u dijaboličnom pogu) u swing varijantama sa big bandom (na koje se trgaju oni štapići za mješanje martinija) a da pritom nije niti jednu unakazio i izobličio već izvukao iz konteksta vremena u kojem su nastale. Tu je veliku ulogu odigrao lucidni rearanžer imenom i prezimenom zvan Randy Kerber.

Vrlo slične projekte radili su i Richard Cheese (bolesni um koji na klaviru svira Rage Against The Machine, Cypress Hill, System of a Down i Britney uz britke i politički vrlo nekorektne komentare) te američka verzija Vatrogasaca; u narodu poznat kao Weird Al Yankovic sa svojim polka verzijama svega. Obično kada slušam nešto i zatvorim oči, ne vidim ništa jer da vidim nešto moglo bi me se optužiti za lizanje halucinogenih žaba, ali ovaj put tu je salon pun dima u kojem i Sinatra i Dean Martin i Anka u odjelima bare mladu i nedužnu žensku čeljad između trećeg i četvrtog martinija. Od dama, a ne od gospode, naravno.