| Autor: Danaja Glavičić, Utorak, 09 Veljača 2010 |
| Ocjena: |
 |
|
| Ocjena čitatelja: |
 (0 glas) |
|
 R.E.M. sviraju već tri desetljeća kroz koja su izdali četrnaest studijskih albuma. U glazbenim krugovima učinili su svoj rodni grad Athens, GA poznatijim negoli je to istoimena prijestolnica zapadne kulture i glavni grad Grčke. Jedan su od bendova koji je u '80-tima „izmislio“ alternativni rock, i prvi bend koji ga je izveo iz podzemlja i sa američkih college radio stanica i uveo ga u globalni mainstream, pritom demostrirajući na koji način je moguće dobro prodavati ploče bez prodavanja „vlastitoga ja“. Kao i bilo koji tako dugotrajan bend, i R.E.M su imali svojih uspona i padova, kako na osobnim planovima članova benda, tako i na kreativnom planu. Ipak, i u trenucima kad se činilo da ih inspiracija napušta i da je muza odavno pobjegla iz Athensa, ostali su jedan od onih bendova u koje možete imati povjerenja da će se kad-tad dovesti u red, povjerenja utemeljenog na neospornoj činjenici da su oni veliki, talentirani rock bend koji je uvijek imao nešto za reći. Ako ste nakon svih tih godina još uvijek nevjerni Toma, Live at the Olympia još je jedan u nizu uvjerljivih dokaza.
Live at the Olympia nastao je kao rezultat petodnevne rezidencije R.E.M.-a u dublinskom Olympia Theatreu u ljeto 2007. godine, koju je bend zamislio kao „radnu probu“ i testiranje novog materijala za svoj četrnaesti studijski album Accelerate, koji je izašao desetak mjeseci kasnije. Stoga otprilike četvrtinu ogromne 39-djelne setliste čine upravo te u to vrijeme još neobjavljene pjesme u svom sirovom, nedorađenom obliku. Bez obzira na to što ih je još čekalo studijsko poliranje, mislim da je već uvodna Living Well Is The Best Revenge uspjela uvjeriti prisutnu publiku da je u pripremi jedan od najfokusiranijih i najenergičnijih albuma R.E.M.-a u posljednjih desetak godina. Sav je izvedeni novi materijal zaista i završio na tom albumu, izuzevši, začuđujuće, predivnu On The Fly, tešku, mračnu baladu kakve je bend pisao negdje početkom '90-tih u vrijeme fenomenalnog Automatic For The People. Moždaje razlog tome djelomično i činjenica da je bend za Accelerate inspiraciju potražio čak i dublje u svom katalogu. Ne čudi stoga što novi materijal zvuči sasvim prirodno pomiješan s ostatkom setliste koja je fokusirana na '80-te, godine koje je R.E.M. proveo u nezavisnoj izdavačkoj kući I.R.S., postepeno se pretvarajući u tada još uvijek samo kultnu senzaciju, prije negoli su potpisali za Warner Bros. Records, počeli prodavati milijune ploča i zasluženo dobivati epitete najboljeg američkog, pa i svjetskog rock benda. Tokom 2000-tih godina bend je pomalo izgubio status miljenika kritike i publike, sa albumima nakon odlaska bubnjara Billa Berryja, na kojima su najprije pokušavali pronaći drukčiji zvuk, zatim se vratiti svom klasičnom i prepoznatljivom, ali najviše od svega lutali i tražili sebe, što je rezultiralo „hit and miss“ aferama koje nisu bile konzistentne u onoj mjeri na koju smo od R.E.M.-a dotad bili navikli. Posebno se Around The Sun iz 2004. godine činio kao djelo benda na umoru, i prošao praktički nezapaženo u godini punoj uzbudljivih izdanja. Stoga je Accelerate upravo ono što je bendu u ovome trenutku trebalo – na tom albumu, kao i na Live at the Olympia ponovno zvuče kao dobri, stari R.E.M., iako će Michael Stipe na pitanje je li to bio svjestan potez reći: Ne, nikako. Zaista mi loše ide gledanje unatrag, kao što sam već tisuću puta izjavio. Što god od toga bilo istina, možda ni nije toliko bitno – bitno je da su R.E.M. ponovno pronašli svoju muzu, pa u kojem god se ona desetljeću skrivala.
(Klikni na fotografiju za uvećani prikaz)
Osim bitne uloge koju je Live at the Olympia imao u procesu nastanka Acceleratea, donosi zaista interesantan odabir pjesama koje prate novi materijal. Čačkanje kroz njihovih prvih pet izdanja – EP Chronic Town, te albume Murmur, Reckoning, Fables of the Reconstruction i Life's Rich Pageant rezultiralo je totalnim odsustvom hitova po kojima su prepoznatljivi usputnim slušateljima. Iako su The One I Love, Everybody Hurts, Losing My Religion, Shiny Happy People i Man on the Moon sve jedno do drugog nezaboravna pop-rock remek-djela po kojima će R.E.M. zauvijek biti zapamćeni, uvijek mi se činilo da dolaze iz mekšeg i pristupačnijeg dijela njihova kataloga i da su više anomalije negoli njihovo pravo lice. Stoga je Live at the Olympia savršen album i za one koji još uvijek nisu upoznali drugu stranu R.E.M.-a, stranu koja je uvijek ostala skrivena za one manje opsjednute i manje fanatične, ili pak za one koji su tokom '80-tih još uvijek piškili u pelene a kasnije im nije palo napamet nabavljati ništa osim neke od „greatest hits“ kompilacija. Takvi bi se mogli čak i iznenaditi kad saznaju da je R.E.M. mnogo slojevitiji, kompliciraniji i angažiraniji bend nego što im se činilo, da njihov zvuk mjestimično može biti mnogo prljaviji, siroviji i žešći, a mjestimično na pomalo psihodeličan način sunčaniji negoli je to u hitoidnom dijelu materijala, tekstovi kriptični, intrigantni i dušu dali za otkrivanje razasutih skrivenih značenja, da su križanja post-punka, garage rocka i folk rocka mjesto na kojem je nastala njihova ne toliko revolucionarna, ali ipak potpuno jedinstvena estetika. Energična izvedba uživo pjesama koje bend cijelo desetljeće ili dva nije uopće uključivao u svoj koncertni repertoar dodaje im i određeni osjećaj hitnoće – R.E.M. žele dokazati da su još uvijek onaj isti bend i žele to dokazati odmah i sada. Kada Stipe na These Days pjeva: We are young despite the years, we are concern, we are hope despite the times, zvuči potpuno uvjerljivo, iako je to pjevao još daleke 1986., a svi članovi benda već su prešli pedesetu.
Gotovo potpuno preskočivši '90-te i 2000-te, R.E.M. ovim live albumom uspijevaju ubiti dvije muhe jednim udarcem i paralelno ispričati dvije dva desetljeća odvojene priče – priču o tome kako su postajali veliki bend i priču o tome na koji način namjeravaju i dalje ostati velikim bendom. Prije samo nekoliko godina činilo se da će još jedno desetljeće uspješne karijere za R.E.M. ostati neuhvatljivo, ali izgleda da ipak imaju još par aseva u rukavu.
P.S. Osim kao dvostruko CD izdanje, ovaj album moguće je nabaviti i sa uključenim DVD-om This Is Not a Show koji prati nastup, te kao posebno izdanje na četiri LP ploče.
Komentari (0)  |
|
|
Recenzije 
