Autor: Toni Matošin, Četvrtak, 20 Studeni 2008

Ocjena:

Ocjena čitatelja:    (0 glas)

Pregleda: 151

Ali bez B, još uvijek vrlo često znam nadodati rečenici u kojoj spominjem Ryana Adamsa. Prošlo je podosta vremena otkako su me razvalili prvi Adamsovi solo albumi Heartbreaker i Gold (s ostavštinom Whiskeytown upoznao sam se naknadno), kad sam i sam dobro provjeravao da li se tu negdje ipak možda krije bljutava pojava Bryana Adamsa u zavjereničkoj misiji. Glupo, da, ali kad dva tako (ne samo kvalitetom) suprotna muzička pola dijeli samo jedno slovo, sve skupa se uistinu čini bizarnim, a u najmanju ruku sprdnjom. Naravno, nema tu nikakve sprdnje – Ryan Adams punokrvna je alter-zvijezda, prvoborac americane za smjenu milenija.

Vrlo neuredan lik, neumjeren u piću i tko zna čemu sve još (da ne zalazim u tabloidne kategorije), a pun kreativne energije, Ryan Adams je u zadnjih devet godina nanizao blistavu seriju albuma u žanrovskoj spirali od rocka do countryja, odnosno, u njihovom podivljalom kovitlacu. Prva dva, imenom već navedena albuma neupitna su remek-djela, da bi hiperprodukcija ruku pod ruku s neurednim životom potom ipak ubrala svoj danak. Čak sedam albuma koliko ih je uslijedilo bilo je redom tek solidno ili u najboljem slučaju vrlo dobro, a bljeskovi kakvih je na prva dva bilo i previše postali su sporadični. Ali ni iskaz nije bio stalno isti. Kako je Ryan odrastao na punk-rocku, ti su utjecaji ostali trajno utkani u njegov jezik i note, što je i dalo lijepu paletu začina tradicionalnim formama kakvih se uhvatio, vidljivo još za djelovanja u Whiskeytown. Ono što je zajednički nazivnik i na što se može svesti njegov opis bilo bi – trubadur. Kantautor golema talenta s jako dobrim poznavanjem američkog muzičkog nasljeđa, senzibilan i neuhvatljiv, brzo je postao kritičarski potihi miljenik i taj je status potpuno zaslužio, koliko god znao i kiksati.

(Klikni na fotografiju za uvećani prikaz)

Cardinology se direktno nastavlja na prethodni Easy Tiger u smislu urednosti i fokusiranosti, te postavljanju muzike uglavnom u okvire country-rocka. The Cardinals su opet potpisani kao prateći band, a ovoga je puta album čak po njima dobio i ime. Dobra gesta samoga Ryana ili nešto drugo, ne znam, ali oni su tu svakako isključivo kao prateći band, odnosno, potpora njegovom autorskom iskazu, uvjerljiva i čvrsta. Album uistinu zvuči uredno i ozbiljno, od samog početka s finim gitarskim vezom Born into a Light do baladne, tihe završnice Stop. Čisti muzički užitak u skromnom pakiranju i odmjerenoj dozi. I, čini se, pouzdan putokaz daljnjoj Ryanovoj karijeri.

Čini mi se kako je Natural Ghost ogledni primjerak posve uravnoteženog albuma. Nježna, emotivna skladba podcrtana folk gitarama i rock duhom čini se kao da može i smije trajati i petnaest minuta, a da ne postane dosadna. Jer, kao da čovjek ima tu štošta za ispričati, a ljuljanje na verandi za koje je savršena ionako treba trajati. To je otprilike priča cijele "kardinologije". Ovo teško da se sluša u sutu, osim možda u nekom vrlo fucked up samačkom elementu. Daleko je, dakako, i od bilo kakvog partyja. Ova se muzika pod kožu zavlači sporo, ali podrobno; treba strpljenja i opuštene senzore uštimane baš za nju.

Vezani članci

Komentari (0)

Komentiraj

Nema komentara

Komentiraj