Hrabrost je svakako osobina koju smatram dobrodošlom u svakoj umjetnosti, pa tako i u pop kulturi. Imati muda, kako bi se to rječitije opisalo, jedan je i od preduvjeta za uistinu nešto važno postići ili bar za pokazati se jedinstvenim. Scarlett Johansson, divna mlada glumica u, inače bih rekao, patetičnom iskoraku u muzičke vode pokazala je upravo to – da, kontra prirodi, itekako ima muda. Jer, odabrati takvu njušku kao što je Tom Waits, neprikosnoveni guru iz muzičkog undergrounda, za direktnu inspiraciju te popuniti svoj muzički debut s obradama njegovih čak manje poznatih pjesama zaista je hrabar odabir. Na žalost, otprilike tu i staje sve ono dobro vezano uz Anywhere I Lay My Head.
Ona je toliko prekrasna da je ja ne bi' ni dirao, samo bi' je stavio u vitrinu i gledao, opisao ju je jedan moj poznanik, diveći se njezinu izgledu, ali i glumačkom talentu i prirodnoj simpatičnosti. Scarlett Johansson svakako jest atipična filmska ljepotica, punim sjajem zablistala u predivnom, malom velikom filmu Sofije Coppole Izgubljeni u prijevodu. Ta i takva Scarlett nije, zapravo, ni mogla odabrati uobičajeni, iz mnogo razloga očekivani ziheraški, slatkastiji način da svoj rad proširi i na muziku.
Moj poznanik, ja i vjerojatno mnogi slični duboko u sebi su se potajno nadali nečem ovakvom (kad je već mlada dama odlučila propjevati, jel' te). Kao, bilo bi isuviše pretenciozno da je isporučila naramak autorskih skladbi, isuviše predvidljivo da je odabrala kompilaciju evergreena i taman dovoljno... kako da kažem, indie?... da, to – dovoljno cool da to bude netko poput Waitsa. Moram naglasiti ono "poput", jer Tom Waits se rađa jednom i živi za sebe, neovisan od svega što se oko njega događa, neusporediv s bilo kim i neponovljiv u svakom pogledu. Obrađivali su ga mnogi, da, ali samo sporadično, i to od velikana poput Springsteena do ljiga poput Roda Stewarta. Scarlett je snimila album s deset njegovih pjesama i jednom svojom (Song for Jo, ujedno i najlošija na albumu), u suradnji s gitaristom Daveom Sitekom iz družbe TV on the Radio.
(Klikni na sliku za uvećani prikaz)
Da stvar bude još začudnija i kompliciranija, ovo nije ni približno nekakav best of Waits; nema tu ni Jersey Girl, ni Ol' 55, ni Downtown Train i da ne nabrajam uobičajene favorite širih slušateljskih krugova. Devet od deset maestrovih pjesama na ovom albumu potječe iz njegove druge, avangardnije, luđe faze započete s remek-djelom Swordfishtrombones, kad je napustio konvencionalni pristup songwritera za klavirom u zadimljenim barovima (jedino je I Wish I Was in New Orleans iz prve faze, s albuma Small Change). Nijedna od odabranih pjesama nije baš a priori materijal za kakvu Waitsovu retrospektivu (OK, I Don't Wanna Grow Up je poznata po izvedbi Ramonesa).
Uvodna, Fawn je opskurni intrumental, a singl Falling Down dade se naći samo u live verziji na koncertnom Big Time. Uz to, Scarlett i Sitek su izvrnuli Waitsovo ruho naopako, davši pjesmama više snovitosti i sintetike za novi milenij, očito više nego spremni na režanje "pravovjernika". Kao što rekoh, dakle, hrabro, vrlo hrabro. No, na žalost ali i naravno, to je jako malo ako nemaš još štogod u rukavu, a ovdje iz rukava ništa ne viri.
Kao prvo, Scarlettin glas, koji zvuči isuviše hladno, a počesto i nezainteresirano i neugođeno, jednostavno ne daje pjesmama krv koju one zahtjevaju. Uz ne osobito inspirativnu muzičku podlogu, sve tako djeluje kao odrađen posao. I ništa više od toga. Dakle, dobili smo ono na što se muzika ne smije svesti. Upravo bi zato ukupna slika možda ipak bila bolja bar za zvjezdicu više da je odabir pjesama ipak bio predvidljiviji, odnosno, da se album sklepao od melodioznijih, nježnijih stvari. Jer, Scarlettin izlet djeluje uspješno baš na tim primjerima, kao što su prekrasna Falling Down (jako dobar odabir za singl) ili Fannin Street. OK, naravno da bi zvučalo čudno da Scarlett zaljubljeno pjeva o djevojci iz Jerseya (mada nemam nikakvih predrasuda prema ijednoj seksualnoj orjentaciji, da se razumijemo), ali ima u Waitsvoj pjesmarici itekako materijala za skrojiti čak i dupli "ženski" album. Ovako se čini da je sve skupa tek muzička sklepotina, nekakva čudna zajebancija (navodno je Waits čak zadovoljan rezultatom, mada ne znam za službenu potvrdu toga) i, opet ću reći, hrabri čin. No, Scarlett Johansson, uz svoju (zasluženu) reputaciju, i nema mnogo za izgubiti i sebi itekako može priuštiti još pokoju zajebanciju, a muzički ukus joj u mojim očima samo daje još jedan ogromni plus.
Tko je sad na redu? Nick Cave? Leonard Cohen? Bob Dylan? Nick Drake? Izazovne misli, ali u svjetlu ovog, vrlo blijedog albuma, ni približno ne garantiraju nešto osobito intrigantno. Mada, tko zna...
Falling Down - Spot
Popis pjesama:
01. Fawn
02. Town with No Cheer
03. Falling Down
04. Anywhere I Lay My Head
05. Fannin Street
06. Song for Jo
07. Green Grass
08. I Wish I Was in New Orleans
9. I Don't Wanna Grow Up
10. No One Knows I'm Gone
11. Who are You
(Rhino)
Ostale fotografije:
(Klikni na pojedinu fotografiju za uvećani prikaz)
Recenzije albuma 
(0 glas)
