Jednostavno nazvan svojim rednim brojem u albumskom opusu grupe, Forth dolazi nakon desetogodišnje stanke u radu The Verve. Da, čak je i jedanaest godina prošlo od izlaska na tržište njihova najtrijumfalnijeg albuma Urban Hymns – paradoksalno, njihova konačnog proboja do širih slušateljskih masa i ujedno točke na i dotad uzlazne karijere. The Verve nikad i nisu bili tipičan band, a čak bih nadodao da ih je konstantno pratila loša sreća, koja, uz ostale probleme i limite, nikad nije dala jednom perspektivnom iskazu da doživi svoj vatromet.

Nastali na valu britpopa devedesetih, isprva bez onog "The" u nazivu, nikako nisu uspjevali naći mjesto pod suncem. Pjevač i autorska ruka, Richard Ashcroft sa svojim zavijajućim, šamanskim vokalom i gitarist Nick McCabe sa svojim razvučenim, inovativnim gitarskim eskapadama čvrsto su zacrtali zvuk grupe koji je odskakao od ostatka otočke scene. Njihov eterični prvijenac iz 1993. A Storm in Heaven sa svojim lomnim harmonijama i nebeskim psihodeličnim gitarskim pasažima naišao je na odobravanje kritike i stekao status nade na uzavreloj sceni, ali dalje od toga nije išao.

Uz probleme na turnejama, bend je snašla i tužba američke jazz etikete zbog imena, pa su ubrzo kompromisno "promijenili" ime u The Verve. Drugi album A Northern Soul zvučao je konkretnije, skladbe su bile čvršće, a zvuk podmazaniji, no uspjeh je opet izostao. Tad je došlo i do kratkotrajnog razlaza banda, da bi se ponovno okupili za Urban Hymns, koji je u snolike muzičke kolaže unio i suptilnu dozu konvencionalnosti, te bandu napokon donio gotovo jednoglasne ovacije publike i kritike. Ocjene o jednom od najboljih albuma 1997. čine mi se ipak malo pretjeranim (album mi se prvenstveno čini bar 15-20 minuta predug), ali kako god... The Verve su se nedugo nakon toga, nakon nekoliko odličnih singlova i sramotne tužbe mašinerije olinjalih Rolling Stonesa zbog korištenja samplea pjesme The Last Time (potpisanog u autorskom tagu) u odličnoj Bitter Sweet Symphony, raspali. Aschcroft je započeo solo karijeru, koju je počeo pripremati već nakon A Northern Soul (navodno je dobar dio Urban Hymns, zapravo, bio isprva namijenjen samostalnom radu) i čak izdao nekoliko relativno uspješnih singlova. Ostali nisu plivali izvan anonimnosti.


Kad su se okupili lani za obnovu koncertne aktivnosti, postalo je ubrzo izvjesno da će taj rad uroditi i novim albumom. Od Forth se dosta očekivalo, a fanovi su ga zasigurno bili gladni i željni. Što se mene tiče, The Verve su mogli ostati gdje su i stali 1997, tim više što nisam veliki pobornik reuniona. Album za sljedeće desetljeće je utoliko bio manje razočaranje za mene.

Zvukom bliži prvim radovima, a istovremeno nešto kao produžetak prethodnika, The Forth je... pa, dosadan. Već prvim očitanjem na displeju, koji je pokazao 64 minute za 10 pjesama, natjerao me na tihi "ajoj!". No, uvodna Sit and Wonder zvuči jako dobro, čak mjestimice izvrsno, sa svojim prozračnim gitarama i pulsirajućim basem bogato i moćno. Tako su brze kalkulacije o prosjeku trajanja pjesama na albumu brzo postale sporedna misao. No, već sljedeća pjesma, najavni singl Love is Noise osim zanimljivog i obećavajućeg naslova nema ništa zanimljivo. Na trenutke zazvavši precijenjene Coldplay, The Verve su u toj pjesmi došli najbliže Urban Hymns, što u ovom slučaju ipak nije i kompliment. Sve što se nadalje događa nepregledno je i beznadežno dosadno prenemaganje na razmeđi psihodelije i popa, demostracija zavidne tehnike, ali i rasplinute koncentracije. Tek posljednja pjesma, Appalachian Springs ponovno donosi ugodu u uho, mada se nakon proteklih pedesetak minuta pitam nije li to samo zato što naznačuje da je albumu napokon kraj. Još tek u krhkoj Valium Skies dade se naći dovoljno zanimljive sadržine, ali svi ti kratki bljeskovi naprosto se gube u razvučenom i pre-predugom albumu.

Forth je najlošiji album The Verve. O, da, svakako će naići na pobornike, što nostalgičare, što one navučene na sviračku tehniku (no, moram dodati, niti se živi od stare slave, niti je tehnika sama po sebi ikad ikome bila dovoljna), ali, Bogu hvala, za svakoga ponešto. Ne znam kamo će to odvesti ovaj neobični band – do novog raspada ili do potpune revitalizacije – ali izvjesno je da će nostalgičari za britpopom devedesetih imati hrane na neko vrijeme, makar ona, zapravo, i nema osobito mnogo s razdobljem i miljeom iz kojeg je The Verve – rekao bih, gotovo slučajno – proizišao.

Love Is Noise - Spot


Popis pjesama:

01. Sit and Wonder
02. Love is Noise
03. Rather Be
04. Judas
05. Numbness
06. I See Houses
07. Noise Epic
08. Valium Skies
09. Columbo
10. Appalachian Springs

(Parlophone / Dallas Records