| Autor: Anastazija Vržina, Srijeda, 28 Srpanj 2010 |
| Ocjena: |
 |
|
| Ocjena čitatelja: |
(0 glas) |
|
No konačno smo i mi dobili legitiman album pjevačkog crossovera... uh, kad malo bolje razmislim to uopće nije točno, ovo je hibrid klasike i canzone, ali riječ crossover bi se mogla upotrijebiti ovdje samo kao spojnica između pop pjevača i klasike (i canzone naravno).
U principu, ostala sam malo zatečena kada sam na reklamama za album čula da je Cetinski ispjevao cijeli niz poznatih talijanskih arija i pjesama. Ja sam naime radi nekoga razloga (a samo Bog zna kako sam došla na tu ideju) bila uvjerena da Cetinski radi album nekih novih pjesama i arija. Vjerojatno jer mislim da je posve sazreo za taj korak, u svakom pogledu - i karijere i svog pjevačkog umijeća.
Kao, pa što bi on sad radio prepjeve. Njegov Caruso smo čuli zaista mnogo puta, a sad nam i kojekakve zvijezde i zvijezdice pjevaju Carusa pa je pjesma postala (opet) toliko popularna kao da je Lady Gagina. Ili O sole mio. Ili Nessun Dorma arija iz Puccinijeve Turando. Ne znam tko je više ne pjeva. Nakon Paula Pottsa će je valjda i Jay-Z prepjevati.
Ako sam se čega posebno veselila na ovom albumu to je prefenomenalno napravljena i izvedena Dalmatino povišću pritrujena uz obilnu pomoć sjajnih Vokalista Salone, briljant koji je skladao Gibonnijev „ćaća“, ugledni Ljubo Stipišić-Dalmata. Meni je favorit verzija bez premca bila ona Tedija Spalata, no kada čujete ovu, zaboravit ćete sve druge koje postoje.
No, na kraju kad se sve zbroji na Da Capu od 14 regularnih pjesma ima tu ipak par novotarija, pa mi je duša ipak na mjestu po tom pitanju. Još nepoznata našoj javnosti, jedina na engleskom Silence of Love koju je napisao veliki John Cameron, britanski skadatelj, aranžer, dirigent i producent koji ujedno i potpisuje sve spomenute radove na ovom albumu. Ili kako bi se drugačije reklo: Cetinskome se posrećilo. Makar tu sreća nema baš puno veze. Ali ima dobar management i kvalitet koji Cetinski ima, te dobar renome koji mu je priskrbio zajednički znanac Jose Carreras.

(Klikni na fotografiju za uvećani prikaz)
Dolce Suono je još jedna novija autorska pjesma, domaćeg skladatelja Bashkima Shehua (koji se inače brine i o Histria Festivalima), a koju je čini mi se prije dvije godine, napisao za Jose Carrerasa i Cetinskog.
I šećer na kraju, Cetinski se primio i sam skladanja pa su tako nastale dvije pjesme: False Ipocrisie i Noi Re Senza Gloria, od kojih je prva dramatična, a druga glazbeno i emotivno impresivna.
Sigurno je da će ljudi koji Cetinskog ne vole (al to je njihov problem) reći: Što se sada ovaj petlja u klasiku, a profesionalci klasike će zasigurno također imati zamjerke na ovaj album i svima njima će ova moja ocjena albuma biti pretjerana. No budimo iskreni - i profići koji su „s druge strane“ od izvođača ponekad pretjeraju s kritikama. Jednom mi je jedna druga velika domaća zvijezda komentirala upravo te ocjene: Kako me možeš i po kojem kriteriju ocijeniti? Po radovima ostalih izvođača u državi?? Kako? Eventualno po mojim prošlim radovima pa onda uspoređuješ i tako formiraš ocjene. Ovo je kao neka kritika na nas recenzente, pa pod hipotezom da ovaj komentar i stoji – da onda album Da Capo od Cetinskoga ovako opišem:
ako idemo ovaj album upoređivati s sličnim uratcima na našem tržištu, a s kime da ga usporedim? S albumom Ljubav to si ti? Iva Gamulina Giannija? Ne bih rekla. Da ga usporedim s prethodnim radovima Cetinskog? Ne bih rekla. Stoga ovaj album sije sam za sebe. S razlogom. I ne skida se iz playera.
Komentari (1)  |
|
|