Autor: Mladen Lončar - Mike, Petak, 15 Veljača 2008

Ocjena:

Ocjena čitatelja:    (0 glas)

Pregleda: 410

Jedan od najvećih rock glazbenika 20-tog stoljeća svakako je Robert Allen Zimmerman svima daleko poznatiji kao Bob Dylan. Njegova diskografija broji zaista impozantni broj albuma, što oficijelno izdanih studijskih albuma što kompilacijskih albuma. Uz to tu su još i bootleg albumi, ali i DVD izdanja.

U svibnju 1965., svega dva mjeseca prije nego što će izazvati opću sablazan na folk festivalu u Newportu, Bob Dylan proveo je četiri tjedna na engleskoj turneji. Njegov boravak ondje svojom je kamerom zabilježio D.A. Pennebaker, a kao rezultat rođen je dokumentarni film Don't Look Back, uvjerljivo najbolji portret samog Dylana i prikaz njegovog posljednjeg folk stadija prije uzimanja električne gitare u ruku.

Naime, ovdje se radi o vrhunskom izdanju, snimci Dylanove posljednje Engleske turneje u akustičnom izdanju. To ljeto 1965-te Dylan je bio na otoku i tom prigodom po posljednji puta viđen je a i slušan je kao folk akustičar. Samo dva mjeseca kasnije Dylan će izazvati opću sablazan na folk festivalu u Newportu, Stoga, kada je 20-te veljače prošle godine DVD izdanje Don't Look Back ugledalo svjetlo dana, bilo je to na sveopće veselje brojnih fanova ( inače sam film prvotno se pojavio u kinima 1967-me). No, evo konačno kako stvarno stoje stvari…

Don't Look Back, kao što znaju brojni fanovi Dylanove glazbe je zaista trajni dokumet, koji svojom snagom imaterijalima potvrđuje neprikosnovenu genijalnost ovog skladatelja i glazbenika u cjelini. Svojim sadržajem snažno ocrtava folk i rock scenu tijekom sredine 60-tih godina prošlog stoljeća. Već sa svojom poznatom oštrinom, izražajnošću i nadasve jasnom i dubokom filozofskom porukom Bob Dylan već preko 40- et godina zapanjuje sa većim ili manjim intenzitetom sve oko sebe i fanove i glazbene kritičare.

It's All Over Now, Baby Blue, It's All Right Ma (I'm Only Bleeding), If You Gotta Go, Go Now i To Ramona su pjesme u kojima se sve gore navedeno reflektira, osjeća i proživljava. Pored njih tu su izvedbe u 'backstageu' uz klavir ranijih tema poput It Takes a Lot to Laugh, It Takes a Train to Cry i I'll Keep It with Mine.

(Klikni na sliku za uvećani prikaz)

Režiser D.A. Pennebaker i Bob Neuwirth, na svoj osobit i vrlo izražajan i eksplicitan način oslikavaju i daju jasnu sliku cijelom projektu Don't Look Back. Ono što je najbolje vidljivo u samom filmu je nepobitna istina da je Dylanu zapravo bilo pretijesno u vlastitoj koži akustičnog folk-trubadura. Očevidno je da on jednostavno 'kipi' i da se samo čeka kritični trenutak nakon koje više ništa neće biti isto. Dylan svira na struju...katastrofa...ma, ljudi koja zabluda, tek će uslijediti briljantna remek djela kao što su: Blood On The Tracks ( 1975), Desire ( 1976), Oh Mercy (1989) i Time Out Of Mind (1997). No, tada sredinom 1960-ih, Bob Dylan bio je jedan od najvećih ličnosti glazbenog svijeta, i mnogi se moraju složiti da su mu albumi tadašnje, nazovimo je tako, trilogije - Bringing It All Back Home, Highway 61 Revisited i Blonde On Blonde - vjerojatno i najbolji albumi čitave karijere. Pojavom The Beatlesa možda je izgubio ponešto, ali svima je oduvijek bilo jasno kako su oni ipak samo 'srce i duša', dok je Dylan bio 'mozak' tog vremena.

Uz Dylana tu su Joan Baez , Allan Price, Albert Grossman i Donovan. Već ova imena jasno pokazuju da niti autori filma a niti sam Dylan apsolutno ništa nisu prepustili slučaju. Mada se u konačnici tako ne čini jer sve nekako djeluje ležerno i spontano, a zapravo je cijeli projekt dosta pomno režiran. Kao što i priliči gro stvari nosi sam Dylan i to na svoj specifičan i ležeran način. To je i zapravo jedna od najvećih odlika glazbenika njegovog senzibiliteta i kalibra. Nikada dovoljno objašnjiva Dylanova spontanost i jednostavnost podređena vrhunskim skladbama, koje svojom glazbenom strukturom i osobitim tekstualnim predlošcima doslovno zapanjuju.

Ono po čemu je "Don't Look Back" osobit svakako je i njegovo otvaranje: čuveni (neki kažu i prvi pravi) video spot za Subterranean Homesick Blues u kojem Dylan nezainteresirano drži i baca kartone s frazama teksta same pjesme. Možda će smiješno zvučati činjenica kako je Dylanu u pisanju tih kartona između ostalih pomogao nitko drugi već - Donovan. Osim svima znane verzije u industrijskoj četvrti s Allenom Ginsbergom u pozadini, izdanju su pridodane još dvije alternativne: jedna na prilično vjetrovitom krovu i jedna u parku. Ma, što više napisati Dylan uvijek ostaje samo Dylan i ništa više.

Popis poglavlja:

Vezani članci

Komentari (0)

Komentiraj

Nema komentara

Komentiraj