Kompilacija

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

jazz 2017

Ova se lista prvenstveno temelji na mojem slušateljskom iskustvu izgrađenom kroz dugogodišnje slušanje jazza, pri čemu sam se većim dijelom vodila osobnim ukusom, a manjim dijelom i odavanjem poštovanja glazbenicima koje smatram važnima i perspektivnima, čak i ako su njihovi uradci na rubu ili s druge strane granice mojeg osobnog ukusa. Svaka ovakva end-of-the-year lista je uvjetna, neki sjajni albumi možda nisu ni došli do mene, prema nekima drugima sam možda previše pristrana. No ono što mogu garantirati jest da je velik broj važnih jazz izdanja 2017. godine došao do mene i da je ovih 10 izabrano iz velike konkurencije temeljito preslušanog materijala.

10. Hiromi & Edmar Castaneda - "Live In Montreal"
Live In MontrealKarizmatična pirotehničarka klavira Hiromi upustila se u novu suradnju, s virtuozom na harfi Edmarom Castanedom, Kolumbijcem iz New Yorka. Harfa se rijetko čuje u jazzu, a čak i u Edmarovoj izvedbi često zvuči kao sve drugo samo ne kao harfa. Ovaj koncertni album odiše uobičajenom Hirominom energičnošću, a sinergija s Edmarom Castanedom ispunila je sva visoka očekivanja, što i ne čudi s obzirom da su oboje majstori kolaborativnog muziciranja. Rezultat je mahniti vatromet zvukova kojeg kao da je odsvirao mali orkestar, a ne tek duo, nota ima više nego što slušatelj stigne upiti. Slaba točka je relativna neupečatljivost Hirominih originala, no izuzetna sviračka eksplozivnost i uzbudljiva međuigra to itekako nadoknađuje. Virtuoznost najvišeg kalibra sparena je s nesputanim sviračkim zanosom, i ono što najviše emanira iz ove glazbe je dojam da se glazbenici fantastično zabavljaju, a to onda prelazi i na slušatelje.

9. Jazz at Lincoln Center Orchestra & Wynton Marsalis - "Handful of Keys"
handfulofkeys''Hrpa tipki'' iz naslova ovog albuma (točnije, 88 tipki klavira) nudi beskrajne mogućnosti, a orkestar Jazz at Lincoln Center pod vodstvom Wyntona Marsalisa ovaj se put uhvatio istraživanja upravo tog raspona. Šest pijanista u dobi od 13 do 89 godina, različitih stilskih opredijeljenja, pridružili su se Marsalisovom big bendu u istraživanju prošlosti, sadašnjosti i budućnosti klavira u jazzu, kroz osvježavajuće obrade kompozicija velikana jazza kao što su Oscar Peterson, Bill Evans, McCoy Tyner i drugi. 89-godišnji veteran Dick Hyman predstavnik je old-school pijanizma, u najboljem smislu te riječi, dok mlađe generacije predstavljaju 13-godišnji wunderkind Joey Alexander i 19-godišnji Isaiah J. Thompson. Tu su još Helen Sung, Dan Nimmer, a posebno je zaintrigirala avangardna pijanistica Myra Melford u avaturističkoj izvedbi vlastite kompozicije The Strawberry (na kojoj možemo čuti i jedini Marsalisov solo na cijelom albumu), što je možda najimpresivniji tour-de-force na albumu i potencijalni prozor prema budućnosti klavirskog jazza. Wynton Marsalis redovito izdaje albume ovakvog kalibra i ovaj možda ne iskače izvan tog standarda, no mislim da bi svaka jazz lista trebala imati jedan ovakav album, koji je zapravo ljubavna pjesma povijesti jazza, odnosno u ovom slučaju povijesti jazz klavira.

8. Ambrose Akinmusire - A Rift in Decorum - "Live at the Village Vanguard"
AmbroseAkinmusire ARiftInDecorum coverVillage Vanguard mitsko je mjesto gdje su brojni kultni jazzeri snimili svoje live albume, pozornica koja ulijeva strahopoštovanje svakom mladom talentu koji se odluči zakoračiti na nju. Mladi trubač i kompozitor Ambrose Akinmusire nastupio je ovdje sa svojim kvartetom i predstavio isključivo originalne kompozicije. Riječ je o jednom od najupečatljivijih talenata na suvremenoj jazz sceni, koji je već u vrlo mladoj dobi profilirao svoj stil i zvuk, iako tu vjerojatno ima još prostora za razvoj prema maksimumu njegovih potencijala. Akinmusire inovativno koristi izražajni raspon trube, njegov je zvuk raskošan i prodoran, a upečatljiv je i kao kompozitor sa smislom za melodioznost. Ovaj koncertni album odiše ambicioznošću mladog umjetnika svjesnog svog talenta i iako ponekad graniči s pretencioznošću i upadanjem u apstrakciju, nesputanost i svježina njegove svirke poziva na skretanje pozornosti na ovog mladog glazbenika o kojemu ćemo još puno čuti u budućnosti.

7.  Emile Parisien, Vincent Peirani, Andreas Schaerer & Michael Wollny - "Out of Land" (Live)
Out Of Land teaser 550xSupergrupe uvijek potiču visoka očekivanja, koja se ne ispune svaki put, no u ovom slučaju sinergija je bila itekako uspješna. Poveznica ovog mladog kvarteta je harmonikaš Vincent Peirani, koji je u raznim prigodama svirao sa svim članovima ovog kvarteta: saksofonistom Emileom Parisienom, pijanistom Michaelom Wollnyjem i vokalistom Andreasom Schaererom. Švicarac Schaerer jedan je od rijetkih vokalista koji glas rabi kao instrument (čak je na CD bookletu naveden kao ''voice & mouth percussion''), ili bolje rečeno, koji žonglira glasom: od scat improvizacija i emuliranja perkusija (prizivajući Bobbyja McFerrina) do nježnih, gotovo croonerskih vokaliza. Iako je Schaerer prava atrakcija koja lako plijeni pažnju slušatelja, ono što što je doista fascinantno na ovom albumu je ekstatična i suptilna međuigra četvorice slobodoumnih i inventivnih mladih virtuoza, te hipnotizirajuće, evokativne i pomalo snovite kompozicije koji prizivaju neku drugu stvarnost (npr. čarobna Kabinett V). Već i sam naziv albuma nagovještava napuštanje ''comfort'' zone i odlazak u neistražena područja. Album je snimljen uživo u jazz klubu u Bernu i sastoji se isključivo od originalnih kompozicija. Od svih albuma na ovoj listi, ovaj je najviše ''offbeat'', najviše izmiče kategorijama i konvencijama, i možda neće biti po svačijem ukusu, no ugodno će iznenaditi svakog slušatelja otvorenog za avanturističke glazbene izlete ''out of land''.

6. Jamie Saft, Bobby Previte, Steve Swallow with Iggy Pop - "Loneliness Road"
Loneliness Road''Iggy Pop s klasičnim jazz triom'' zvuči kao dobra reklama, koja bi trebala zaintrigirati širok spektar slušatelja. Pritom je bitno naglasiti da je s jedne strane riječ o fantastičnom trojcu instrumentalista (ovo im je drugi zajednički album), koji se ne treba reklamirati gostovanjem pop zvijezda, a s druge strane treba reći da se Iggy Pop sjajno uklopio u ovaj album i svojim upečatljivim baritonom stavio šlag na tortu. Uostalom, ''Iggy Pop u jazzu'' i nije takvo čudo, bolji poznavatelji Iggyja Popa upoznati su s njegovim interesom za jazzere kao što su Pharoah Sanders i John Coltrane. Pijanist Jamie Saft najpoznatiji je po suradnji s Johnom Zornom i njegovim labelom Tzadik, dakle po prilično avangardnim i eksperimentalnim glazbenim projektima, no s ovom triom, s basistom Steveom Swallowom i bubnjarom Bobbyjem Previteom, ostaje u okvirima finog mainstream jazza. Riječ je o redom originalnim Saftovim kompozicijama, no nadahnutima poviješću američke glazbe, od jazza do folka i protestne glazbe. Najviše se osjeća Coltraneov duh – nema očitih citata, no dovoljno je poslušati prvu pjesmu albuma, Ten Nights, koja vrlo suptilno evocira Coltraneovu izvedbu My Favourite Things. Sinergija ovog talentiranog trojca rezultirala je intrigantnim albumom, u kojem se prožimaju hipnotizirajuće melodije (dovoljno je poslušati očaravajuće Bookmarking ili Pinkus), elegancija klasičnih jazz pijanista, ekstatičnost free jazza 60-ih te sirovost bluesa i folka.

5. Ahmad Jamal - "Marseille"
MarseilleOsobno volim u ''end-of-the-year'' liste uvrstiti barem jednog veterana u devetom desetljeću života (doduše, Ran Blake je također u toj kategoriji), no ovo nije samo ustupak ''kvoti za veterane'', već istinski briljantan album koji pokazuje da Ahmad Jamal i u 87. godini može štošta ponuditi jazz slušateljima. Od očuđujuće, funky interpretacije spirituala Sometimes I Feel Like A Motherless Child i Autumn Leaves u latin izdanju, do gostovanja francuskog repera Abd Al Malika, Jamal pokazuje raznovrsnost izričaja i kreativnost u preradi poznatih standarda. Središte albuma čini kompozicija Marseille, hipnotički omaž Jamalovom voljenom gradu, koju čujemo u čak tri interpretacije, toliko različite da je posve izbjegnut efekt ponavljanja. Jamalova svirka nije ništa izgubila na virtuznosti i ''pirotehnici'' , no ono što ostavlja najjači dojam je opojnost zvuka koja s lakoćom uvlači sve kategorije slušatelja, koji mogu birati hoće li uživati u finesama virtuozne tehnike ili se prepustiti zavodljivom grooveu Jamalovog klavira.

4. Dominique Eade & Ran Blake - "Town and Country"
town countryTown and Country pomalo je neobičan jazz album, koji nudi snažnu, hipnotizirajuću viziju američke folk tradicije. Ovo je drugi zajednički album dvoje vrlo zanimljivih glazbenika, čija slava nije razmjerna njihovim talentima (zato Town and Country nećete naći na drugim listama). Pijanist i glazbeni edukator Ran Blake poznat je po jedinstvenom stilu u kojem se stapaju blues, klasika, jazz i filmska glazba film noira u inovativan i pomalo mračan zvuk, a Dominique Eade sa svojim kristalnim glasom izuzetne izražajnosti spada među skrivene bisere američkog vokalnog jazza. Town and Country sadrži filmske teme, folk pjesme, country balade, spirituale i nudi dirljiv, poetičan, no i mračan portret američkog ruralnog krajolika. U maštovitoj interpretaciji dvoje umjetnika, tradicionali su obrađeni kroz modernističku prizmu i stopljeni s film noir tužaljkama i glazbenim asketizmom tipičnim za Treću struju (koje je Ran Blake istaknuti predstavnik). Na novom albumu dvojac nudi zapanjujuće interpretacije Boba Dylana (izvedba It's Allright, Ma (I'm Only Bleeding) kakvu još niste čuli), Johnnyja Casha, folk pjesama, gospela i slično, transformiranih neobičnim harmonijama, maštovitim fraziranjem i evokativnom atmosferom. Glazbena vizija D. Eade i R. Blakea istodobno je nježno poetska, te sirova, snažna i bremenita političkom porukom, nekom vrstom ''statementa'' koji zahtjeva reakciju slušatelja. Rezultat je originalan i dirljiv uradak, pravo osvježenje na suvremenoj jazz sceni.

3. Anouar Brahem, Dave Holland, Jack De Johnette, Django Bates - "Blue Maqams"
Blue MaqamsOvo nije prvi put da virtuoz na udu, Tunižanin Anouar Brahem surađuje s jazz glazbenicima, no Blue Maqams njegov je dosad ''najjazzerskiji'' album. Brahem je glazbenik izuzetne suptilnosti, koji na svojim brojnim albumima za ECM održava izuzetno visoku razinu kvalitete. Što se tiče kvalitete njegove svirke, ovaj album zapravo ne iskače iznad njegovog ''standarda''. No ono što iskače i što ovaj album čini jednim od fascinantnijih izdanja ove godine jest interakcija s fantastičnom ritam sekcijom vrhunskih jazzera: Daveom Hollandom na basu, Djangom Batesom na klaviru i Jackom De Johnetteom na bubnjevima. Solo umjetnik sazrio je u kolaborativnog svirača koji ulazi u uzbudljive međuigre s trojicom sebi ravnopravnih virtuoza. Tu je i dalje prepoznatljivi istočnjački melos tipičan za Brahemov opus (inače ''maqam'' je arapska riječ za sustav tradicionalnih melodijskih modusa u arapskoj glazbi), koji može odbiti dio slušatelja nesklonih ovom specifičnom melosu, no svatko tko cijeni rafiniranu, punokrvnu glazbu, teško će ostati ravnodušan na ovaj prekrasan i evokativan album bogat filigranskim detaljima koji pozivaju na beskrajno preslušavanje.

2. Cecile McLorin Salvant - "Dreams and Daggers"
Dreams and DaggersDvostruki album Dreams and Daggers još je jednom potvrdio karizmatičnu Cecile McLorin Salvant kao veliku divu suvremenog vokalnog jazza, možda i najveću. Album na prvi pogled zvuči kao ''straightforward'' vokalni jazz koji počiva na ljepoti jednog osebujnog vokala i zaraznoj energiji izvedbi (dio pjesama snimljen je na koncertu u famoznom Village Vanguardeu), no pažljivo slušanje otkriva bezbroj nijansi u fraziranju, rafinirane aranžmane te fantastičnu svirku sjajnog tria predvođenog pijanistom Aaronom Diehlom. Cecile McLorin Salvant dostojna je nasljednica jazz diva prošlosti, vokalistica koja svojim inventivnim fraziranjem svakoj pjesmi daje svoj prepoznatljivi pečat. Dovoljno je poslušati njezinu interpretaciju Gershwinove My Man's Gone Now, u kojoj će Cecilein raskošan glas i emotivna izvedba kod svakog senzibilnog slušatelja izazvati trnce. Triu se povremeno pridružuje gudački ansambl koji aranžmane obogaćuje dodatnim slojem sofisticiranosti. Cecile je i sjajna koncertna izvođačica i na live pjesmama možete čuti oduševljene reakcije publike. Ovo je jazz album kako za početnike u jazzu, tako i za najzahtjevnije iskusne slušatelje.

1. Fred Hersch - "Open Book"
Open BookOpen Book nastavlja sjajan niz albuma koje je Fred Hersch izdao zadnjih godina, nakon jednako impresivnih Solo i Live at The Village Vanguard. Iako njegovo ime nije tako razvikano, Hersch je jedan od najzanimljivijih jazz pijanista, koji već četiri desetljeća najsamozatajno radi na svojoj glazbenoj viziji u kojoj se povijest i tradicija jazza sjedinjuju s inovacijom i individualističkim pristupom. Ravnodušan je prema glazbenim modama, ne libi se romantičnosti koju će mu zamjeriti avangardisti, predan je ideji ljepote, njegova je glazba opojna, topla i zavodnička. Hersch je oduvijek bio i tehnički virtuoz, no s godinama je u prvi je plan iskočilo razvijanje osobnog, idiosinkratičkog stila obilježenog lirskom ljepotom. Osobito je posljednjih godina njegovo sviranje doseglo nove razine ekspresivnosti.
Popis pjesama prilično je karakterističan: nešto Herschovih originala (od kojih je najimpresivnija 20-minutna improvizacija Through the Forest, pravo malo remekdjelo), nešto Jobima, nešto Monka, nešto ostalih standarda i jedna pop stvar (Billy Joel).
Fred Hersch još se jednom pokazao kao majstor intimističkog solo formata i kao inovativni improvizator izuzetne suptilnosti. Maštovite improvizacije razvijaju se nekom svojom osebujnom logikom, bez slijeđenja standardnog obrasca ''glavna tema-improvizacija-glavna tema''. Ovdje je forma slobodnija i fluidnija (iako ne bez strukture), melodije i kontra-melodije teku i uvlače slušatelja u delikatni vrlog zvukova.
Ovo je kompleksna glazba koja zahtijeva višestruko, strpljivo slušanje, i koju će daleko više cijeniti iskusni slušatelji jazza nego početnici. Inače ovakav tip jazza često upada u zamku apstrakcije i pretenciozne demonstracije tehnike, no ovdje to nije slučaj – Herschova glazba cijelo vrijeme ostaje vjerna ideji glazbene ljepote.