Sinoć je poprilično dobro napunjeni Boogaloo ugostio Still Corners, britanski dvojac koji je dosad ubrojio 12 godina postojanja i četiri dugosvirajuća albuma. Debitantski nastupi u regiji trebali su pokazati mogu li Greg i Tessa prerasti suhoparne Pitchfork komplimente uz sporadično pojavljivanje na Youtube playlistama i ipak osvojiti publiku u krajevima gdje glazbeni trendovi tradicionalno kaskaju za zapadnijim tržištima.

Na prvu je očito da Still Corners kvalitativno nisu ni blizu rodonačelnih Mazzy Star, Cocteau Twins ili Galaxie 500, a tek rijetko zabljesnu jakim melodijskim linijama koje tako dobro prisvaja Anthony Gonzalez, odnosno M83. S druge strane ne bi bilo fer stavljati ih u isti koš s onim Cigarettes After Sex debaklom, ali zasigurno ne treba ignorirati činjenicu da su se sinoć dobro prošvercali na zagrebačkoj popularnosti sanjivog žanra.

Nastup se logično bazirao na materijalu s posljednjeg studijskog albuma “Slow Air” pa su posljedično najbolje prošle aktualne “Photograph” i “The Trip”. Iznimno primjetna sramežljiva interakcija s publikom, što glazbeno, što verbalno, samo je potvrdila da bend trenutno pokušava obući malo prevelike cipele. Ako ćemo raščlanjivati na faktore, Still Corners se u osnovi ne razlikuju od bilo kojeg britanskog indie sastava u kojem gitarist navlači instrument visoko preko torza, pjevačica ne izlazi iz okvira letargičnog plesa kružnim pokretima ramena, a sliku mandatornog live benda upotpunjuje bubnjar s fedorom i osmijehom. Prerano kapituliranje pred pravilima žanra jednostavno ne dopušta da ih se doživi ozbiljno. Još ako ih napusti naklonost ovdašnjeg airplaya, za tri ili četiri godine progutat će ih zaborav.

U ulozi predizvođača (s)našao se Nikola Vranić a.k.a. JR August. Barski žongler na klavirskim tipkama uspješno se pretvara u nevinog propovjednika senzibiliteta Damiena Ricea i energičnosti Johna Fogertyja. Samo još nisam siguran jel mu je povremena vokalna meketavost jednog Axla ili Corgana za oprostiti.