Zagreb je napokon dočekao Annie Clark. Njeno pojavljivanje na nekoj od pozornica naše metropole visi u zraku posljednjih godina, a INmusic festival je zakucao taj, kako bi Trump rekao "dobar deal".
Zašto dobar deal? Annie pod monikerom St. Vincent već dugi niz godina stvara inteligentnu pop glazbu, a njeni nazovimo to tako skromni počeci prerasli su matičnu joj nezavisnu scenu i lansirali ju u "prime time" festivalski ili pak klupski slot za svirke. Možda je mogla doći nešto ranije, recimo na promociju izvrsnog studijskog istoimenog izdanja iz 2014. godine, no i ovako nećemo proći nezadovoljni. "Masseduction"je izašao prošle godine uz pozitivan naklon kritike, a Annie je, poput kakvog androida resetirala svoje postavke i probala ponuditi nešto novo. Iskreno nisam ostao oduševljen novim uratkom, no najavu njenog nastupa sam dočekao iskreno uzbuđen. St. Vincent je krema današnje alternativne glazbe i kao takva je ove godine IN u INmusic. Što se samog nastupa tiče, imam sreće i imam ga s čime usporediti.Tamo negdje 2015. godine, posve nasumično se našla na sjeveru Češke na festivalu Colours of Ostrava, te tako podigla ljestvicu poput Jamesa Camerona za INmusic koji "nije bio ni u planu". Realno, jedan album više, iskustvo, uigranost i sve što ide uz to. Ipak jučer smo na Jarunu gledali pomalo drugačiju Annie i to možda ne nužno bolju nego prije tri godine.
Kostimografija je, za razliku srebrenog blještavila prošlog albuma ovog puta bila u znaku crvene boje (što je i dominantna boja omota njenog zadnjeg albuma) a prateći sastav je u bijelim spandex odijelima bio i glazba i stage prop. Filozofija je s malo napraviti puno, baš kao što je to napravio i Byrne dan ranije. Što se glazbe tiče, za one neupućene, Annie je kombinacija onog živčanog pasaža u pjesmi "Paranoid Android" Radioheada, i povremenog izleta u vokalnu baladu kakve se ne bi posramio LCD Soundsystem. Ipak, ono što izdvaja Annie je – karizma. Žena ponosno zauzima prostor oko sebe. Svjesna je sebe i svojih sposobnosti, te ono najbitnije, silnu energiju kanalizira kroz sramežljivi smiješak. Sve ostalo odlazi u buku gitare popraćene robotskim plesom i pantomimom.
LED display iza sadržaja je bio u kombinaciji 80's estetike iz filma Drive, pa je sve opet postajalo poput Radioheada uz repetirajuće, pomalo hipnotične uzorke. Ipak, naša junakinja je putem od Češke do Zagreba nešto izgubila. Sjećam se tog nastupa i spektakularnog kraja gdje Annie pada pred publikom kao pokošeni robot koji je ostao bez baterije. Jučer nije bilo tako. Ne mislim da je trebala ponoviti taj manevar, no nekako mi se čini da je u svoj toj silnoj količini estetike nestao rock, a rolla nikada nije niti bilo. Paradox je što Annie vjerojatno i želi isporučiti takvu svirku, taj čisti ispeglani art-pop za ljude kojima odijela savršeno pristaju. Na kraju krajeva takav pristup je prava šteta, jer je Annie jučer u rijetkim trenucima, taman pred smjenom nebeskih tijela iznad nas, dala jedan mali komadić sebe.
David Byrne je izjavio kako u godinu i pol zajedničke turneje povodom promocije njihovog kolaboracijskog albuma nije uspio upoznati svoju suputnicu. Nakon jučer, to me uopće i ne čudi. Nisam uspio skužiti Annie, al to možda nije ni poanta. Ipak smo svi došli vidjeti sadržaj koji dolazi s bine. Kada se skinu maske kostimi i spandex, Annie prestaje biti St. Vincent te postaje Annie Clarke, samo jedna od milijuna Njujorčanki koja gleda svoja posla u tom velegradu.
Zaključno, kvalitetan nastup no imam osjećaj da su ljudi očekivali više. Uostalom takvi su i prvi utisci. Nadam se šansi za popravni u nekoj od dvorana.
Setlista
Sugarboy
Los Ageless
Pills
New York
Savior
Masseduction
Huey Newton
Year of the Tiger
Marrow
Strange Mercy
Cruel
Cheerleader
Digital Witness
Rattlesnake
Young Lover
Fear the Future
Slow Disco
Happy Birthday, Johnny
Prince Johnny (Acoustic)