Uvijek kada je u pitanju osobiti glazbenik, gitarist Tony Joe White, svemu prilazim sa velikom dozom suzdržanosti. Naime, puno puta dosad, imao sam se prigode uvjeriti da, kada je on u pitanju, sve se može doslovno promijeniti u samo jednoj pjesmi. Izdavačka kuća Music Avenue Records objavila je njegov live album Take Home the Swamp u veljači ove godine. Tony Joe White stalno izdaje kako studijske albume (posljednji je Uncovered (2006) Swamp), a eto već početkom ove godine izdaje u najmanju ruku "čudnovati" live album "Take Home the Swamp", koji je izdala europska diskografska kuća Music Avenue Records. Nakon njegovog zadnjeg live albuma Live from Austin, TX iz 2006. godine, ostao sam pomalo zatečen ovim zadnjim live albumom.
Naime, teško je uopće pisati kada album "Take Home the Swamp" zvuči na prvo slušanje kao "bootleg". Nakon više uzastopnih preslušavanja, došao sam do zaključka da album "Take Home the Swamp" treba svakako imati u svojoj kolekciji. Music Avenue Records namjerno ili slučajno potrudili su se da album zvuči toliko sirovo i da prezentacija bude doslovno skinuta do same kosti. Je li učinjena šteta ? Ma, ne... i tome je Tony Joe White doskočio i pružio je nastup u najboljem maniru starih, legendarnih majstora bluza.
Da, oduvijek sam volio taj prljavi "sound" bluzera, koji se doslovno predaju publici. Tony Joe White svira svoj Fender Stratocaster i usnjak uz grlenu vokalnu prezentaciju stvarajući "strašan" ugođaj. Upravo to me uvijek fasciniralo, kada je u pitanju njegova glazba.
Jednostavno, sastavite gitaru, bas, bubnjeve, usnjak i vokal, dodajte izuzetan "feeling" i "mojo", kojeg imaju samo rijetki, i eto dobitne formule, eto albuma, eto nastupa koji će se dugo pamtiti.
Da, oduvijek sam volio taj prljavi "sound" bluzera, koji se doslovno predaju publici. Tony Joe White svira svoj Fender Stratocaster i usnjak uz grlenu vokalnu prezentaciju stvarajući "strašan" ugođaj. Upravo to me uvijek fasciniralo, kada je u pitanju njegova glazba.
Jednostavno, sastavite gitaru, bas, bubnjeve, usnjak i vokal, dodajte izuzetan "feeling" i "mojo", kojeg imaju samo rijetki, i eto dobitne formule, eto albuma, eto nastupa koji će se dugo pamtiti.
Tony Joe White i njegov band napravili su doslovno iz ničega pravo malo čudo. Osobno, jedina zamjerka je kratkoća albuma - svega 32 minute, puno premalo za ovakvog glazbenika. Baš kad se "ufurate", priči dođe kraj. Osobno, nije mi jasno kako je to uopće dozvolio.
No, s druge strane, poznavajući njegov film, možda je to upravo i sam tražio i odredio. Poznavajući njegove druge albume, znam kako Tony Joe White zna iznenaditi, nekad gotovo cijeli album hoću svrstati u nešto prosječno, no već sljedećim temama Tony sve stavlja na svoje mjesto i cijeli album podiže do gotovo neslućenih granica. To je naravno odlika samo probranih i velikih glazbenika.
Tony Joe White ima probranu i odanu, usudio bih se napisati čak i fanatičnu, publiku, "fanove". Njegova "prljava" wah-wah pedala daje posebni sound gitari, koja dolazi iz tamnih i vlažnih močvarnih predjela Louisiane. Tony Joe tijekom cijelog nastupa provodi svojevrsni "voodoo" ritual i svirkom nas dovodi do točke kada samo ostaje jednolično pucketanje prstima u poznatom i zaraznom "swamp blues" ritmu.
Tony Joe White ima probranu i odanu, usudio bih se napisati čak i fanatičnu, publiku, "fanove". Njegova "prljava" wah-wah pedala daje posebni sound gitari, koja dolazi iz tamnih i vlažnih močvarnih predjela Louisiane. Tony Joe tijekom cijelog nastupa provodi svojevrsni "voodoo" ritual i svirkom nas dovodi do točke kada samo ostaje jednolično pucketanje prstima u poznatom i zaraznom "swamp blues" ritmu.
Popis pjesama:
01. Baby Please Don"t Go
02. I Want You
03. Roosevelt and Ira Lee (Night of the Moccasin)
04. Hard to Handle
05. When You Touch Me
06. You Got Me Running
07. You Got Me Running (Alternate Version)
08. Polk Salad Annie
(Music Avenue Records)
