Review
Ako izuzmemo self-titled EP iz 2003. koji je nezasluženo ostao izvan dohvata mnogih ušiju, Funeral je bio prvo čime se ovaj kanadski septet predstavio glazbenom svijetu. Bilo je nemoguće ne slušati.
Razlog tome nije bila dobra reklamna kampanja ni bombardiranje sa radio i TV postaja, nego čista snaga glazbe. Nije se to dogodilo baš preko noći, kao što se čini gledajući iz današnje, sedam godina udaljene perspektive. Dogodilo se nekako od linka do linka, od jednog ilegalnog downloada do drugog, od mojeg USB-a preko tvog kompa do isprženog CD-a koji je završio u rukama nekog tvog frenda, ispod usmenih i pismenih preporuka: Moraš to čuti!. Post-rejdiohedovska generacija konačno je dobila bend koji je spreman glasno govoriti o velikim stvarima, uz glazbu dovoljno ambicioznu, dovoljno kvalitetnu i dovoljno inovativnu da vas natjera da poslušate. (Da, znam da su Radiohead još uvijek aktivni, ali činjenica je da ih je eksperiment s blizancima Kid A / Amnesiacu tim ranim 2000-tim koštao emocionalne veze s publikom, koja je tek nedavno u potpunosti obnovljena.)
And if the snow
Buries my
My neighborhood
And if my parents are crying
Then I'll dig a tunnel
From my window to yours,
pjeva Win Butler u uvodnoj Neighborhood #1 (Tunnels) i momentalno vas uvlači u divlju, divnu romansu postavljenu u neku buduću post-apokalipsu koja vas istovremeno neodoljivo podsjeća na sadašnja vremena i uspostavlja nit vodilju cijeloga albuma. Iako mi je prva asocijacija bila mračna senzualnost Dog Man Stara, remek-djela Suede iz 1994., sa svojom asfaltnom, betonskom, električnom romantikom i trčanjem uz čopor divljih pasa kao bijegom od dugova, besmisla i urušavajućeg svijeta, već nakon nekoliko pjesama postaje jasno da Arcade Fire u takve svijetove uranjaju s još većom hrabrosti i većom odlučnosti, ali i nečim s čime se u današnje vrijeme sve rijeđe susrećemo posvuda, pa i u glazbi – motivacijom za promjenom i nepresušnim optimizmom. Neki će reći da Arcade Fire znaju kako komprimirati Bowiejevu karijeru u sat vremena, neki će u njima tražiti ostatke ostavštine Pixiesa, neke će podsjetiti na Springsteena, kad bi imao orkestar. Ono što se pak čini najsmislenijim je da su Arcade Fire već svojom prvom pločom uspjeli osmisliti samo svoj zvuk i stil, dodajući bombastične, besramne, virtuozne orkestracije onome što je alternativni i indie rock imao za ponuditi u posljednjih 20, pa i 30 godina. Već do kraja uvodneNeighborhood- tetralogije čut ćete svu baroknu raskoš njihovih violina, viola, čela, mandolina, harmonika, trubi, harfi, glasovira i čega sve ne, ali i osjetiti svu snagu tutnjajućih basova i bubnjeva i velikih, ogromnih riffova, koja praktički svaku njihovu pjesmu pretvara u neku vrstu himne. Zaista, nema druge riječi kojom bi se sada već moderne klasike Neighborhood #3 (Power Out) i Rebellion (Lies) dalo bolje opisati. Kad stignete do Wake Up u kojoj se Butleru cijeli bend pridružuje u funkciji zbora, mislim da će se i kanadska himna činiti niskoenergetskom, prevazišlom i spremnom za zamjenu.
Osim za tu svoju himničnu, našli su Arcade Fire na ovome albumu mjesta i za svoju intimniju, nježniju i osobniju stranu. Butlerova kreativna i životna suputnica i srodna duša Régine Chassagne uglavnom preuzima uzde kad se Arcade Fire stišaju i pozivaju vas da priđete bliže. Njen očaravajući, ekscentrični, bjorkovski vokal najviše dolazi do izražaja u egzotičnoj, suncem okupanoj “Haiti”, posveti njenoj predivnoj, ali i siromaštvom, ratom, nasiljem, političkim makinacijama i prirodnim katastrofama opustošenoj rodnoj zemlji. Naslov albuma, kao i njegovi liner notesi, postaju jasni tek uUne Année Sans Lumière(Godina bez svjetlosti) iIn The Backseat, koje su dirljive, tragične, ali prije svega dostojanstvene posvete članovima obitelji koje su pojedinci iz benda izgubili u godini u kojoj je album sniman. Ipak, ljepota same glazbe na neki čudan način uspijeva ostaviti optimizam albuma netaknutim i žao mi je da su ga neki krivo shvatili kao album o smrti i tuzi, što zasigurno nije.
Sa Funeral su Arcade Fire zaista ostavili snažan utisak i nametnuli se kao bend kojeg je nemoguće ignorirati, te ga se već gura na one famozne ljestvice najboljih rock albuma. Još dva sjajna albuma kasnije, albuma kojima su potvrdili svoju zvjezdanu klasu i na neki način postali plava krv indie rocka, nemoguće je ostati objektivan i utvrditi je li to pretjerivanje. Takvu procjenu morat ćete potražiti negdje drugdje jer ja, priznat ću, bezuvjetno obožavamArcade Fire. Da moje priznanje ne bi umanjilo hvalospjeve koji su mu prethodili, ostavljam vas sa nekoliko rečenica kojima su album po izlasku počastili neki renomirani svjetski glazbeni časopisi i portali.
Funeral je sloj preko sloja preko sloja glazbenih referenci. Kao cjelina, možda to zvuči nekako bež, no, ako se približite, ono što ćete vidjeti je više Jackson Pollock nego bež vrtlog.”
- popmatters.com -
Dok god ne budemo u stanju ili ne budemo voljni prepoznati zacijeljujući aspekt prihvaćanja iskrenih emocija u popularnoj glazbi, uvijek ćemo iskrenosti albuma kao što je “Funeral” prilaziti s kliničke distance. Ipak, činjenica da je tako lagano prihvatiti operne objave ljubavi i iskupljenja ovog albuma govori mnogo o opsegu vizije Arcade Firea.
- pitchfork.com -
Za one od nas koji još uvijek vjeruju u snagu glazbe da izbavljuje, “Funeral” se čini kao detoksikacija, najkatarzičniji album godine.
- New Musical Express (NME) -
Toliko je izvan svega što susrećemo na većem dijelu indie rock scene, da se čini da je stigao iz svemira.
- Q Magazine –
Danaja Glavičić
