Review
Nije prošlo ni godinu dana od objavljivanja Joged Kahyangan, a indonezijski fusion gitarist Dewa Budjana već je snimio i izdao novo djelo za MoonJune Records. Uz sjajnu pratnju basiste Jimmyja Johnsona i genijalnog bubnjara Vinnieja Colaiuta, koji je ostao poznat po tome što je svirao s Frankom Zappom i mnogim drugim velikanima poput Jeffa Becka i Stinga, snimio je moderni fusion album vrhunske kvalitete.
Dewa je, poput drugih velikih glazbenika koji se ne zadovoljavaju sigurnim i istraženim stazama, nemirnog duha željnog novih glazbenih iskustava. U odnosu na Joged Kahyangan novi je album puno žešći, izravniji, u velikoj mjeri lišen smooth elemenata, pravi primjer instrumentalnog progresivnog fusion djela. Osim što je promijenjen glazbeni stil, promijenjena je i postava. Jezgra ovog moćnog trija pojačana je gostima poput gitarista Michaela Landaua (odsvirao je u osnovi blues gitarske solo dijelove na naslovnoj kompoziciji) te klavijaturista i bubnjara Garyja Husbanda.
Neosporiva je određena količina utjecaja Allana Holdswortha. Više je razloga za to. Budjani je Holdsworth bio i ostao veliki uzor, što je pokazao i posvetivši mu mračnu kompoziciju „Capistrano Road“ čiju je melodiju skladao nakon privatnog druženja i upoznavanja s Holdsworthom, na putu kući. Zvuk Budjanine gitare je nešto distorziraniji nego inače te modeliran prostornim efektima, tako da u kombinaciji s njegovom fusion tehnikom sviranja doista podsjeća na Holdswortha. Pored toga, basist Jimmy Johnson svirao je na nekim Holdsworthovim klasičnim albumima poput Wardenclyffe Tower i Secrets, kao i Gary Husband koji je na sjajnoj prvoj kompoziciji „Fifty“ svojim klavijaturističkim solažama eksplicitno prizvao Holdsworthov duh. Na kraju, album je snimio, miksao i masterirao Robert Feist, koji je radio na Holdsworthovim albumima, pa se paralela može povući i u kontekstu cjelokupne zvučne slike.
S obzirom na kompozicijsku kompleksnost, ono što fascinira je da je album snimljen u pravom jazz stilu, uživo u dvije sesije, a ostavlja dojam kao da je riječ o ekipi koja već dugo vremena svira zajedno. Bez prethodne probe i uvježbavanja, Budjanini materijali snimljeni su velikom brzinom, a svi Vinniejevi bubnjarski dijelovi iz prvog pokušaja. Dewa je naknadno tek nasnimio vokale i neke manje dodatke.
Konačni produkt je doista impresivan. Riječ je opet o spoju Istoka i Zapada, no ovaj su put ipak Zapadni elementi dominantniji. Istočni, indonezijski tradicionalni utjecaji dolaze više do izražaja tek nakon prve polovice albuma koja je i ujedno nešto optimističnija i svjetlije atmosfere. Surya Namaskar (naziv prema poznatoj vježbi Joge „pozdrav Suncu“), album je vrhunske svirke, sastavljen od kompleksnih, ali lijepih prog/fusion kompozicija u stilu Holdswortha, McLaughlina, s ponekim utjecajima Weather Reporta i Ralpha Townera te na kraju nadahnutih improvizacija.
Ljubiša Prica
« Joged Kahyangan 
