facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #

Data

Released Ožujak 2020
Format Albumi
Vrsta / Alternative/Indie Rock / New Wave/Post-Punk Revival
Dodano Ponedjeljak, 16 Ožujak 2020
Žanr Pop-Rock
Length 41:13
Broj diskova 1
Edition date Ožujak 2020
Država Europa
Etiketa BMG
Catalog Number 538592342
Edition details objavljeno: 13.3.2020.; producent: Pete Briquette; snimano: Barnstorm Studio i Brick Music Acton
Tags BMG The Boomtown Rats Pete Briquette

Review

Siguran sam da kao i kolege iz benda The Cure, Bob Geldof i društvo i dalje ne vole ponedjeljke (kao, uostalom, i većina radnih ljudi kojima je taj prvi dan u tjednu početak uobičajene petlje).

Nije ih bilo 36 godina (zadnji album bio je „In the Long Grass“ iz 1984 godine), pa su vjerojatno luckasti Irci s potvrđenim sofisticiranim identitetom i drugačijim glazbenim genomom lutali drugim galaksijama zabavljajući prisutne, a sada su se vremenski putnici vratili na svoj matični planet.

I što nam je servirao povampireni bend u originalnom sastavu: Bob Geldof (vokal); Pete Briquette (Bas); Simon Crow (bubanj) i Garry Roberts (gitara)?

Malo ili ništa novog, nešto plavog, nešto posuđenog, ali sve to pametno upakirano u simpatičan i energičan okvir u čijim su dimenzijama već poznate i jednostavne glazbene forme probudile zanimljivost i relativnu uzbudljivost koja bi trebala biti potvrđena na živom nastupima (šteta što je zagrebački koncert prolongiran za neko sretnije vrijeme).

Obzirom da jedino ljudi bez iskustva žive samo u sadašnjosti, sasvim je bilo opravdano i očekivano da će sadržaj ovog albuma biti ,ako ne veličanje prošlosti, onda ugodan podsjetnik na istu. A tu je umješana njihova vještina bez koje se nije mogao dogoditi ovakav završetak ili bolje rečeno nastavak njihovog glazbenog puta.

Album je odsviran, produciran zaista dobro, sasvim je sigurno da su ljubomorno čuvali ovakav zvuk prisutan u gotovo cijelom materijalu.

Korektnost kao osnovno očekivanje svih ljubitelja njihove glazbe (kao i kritike) apsolutno stanuje među ovim koricama, sadržaju kojem po mom skromnom mišljenju ipak nedostaje ona inicijalna iskra s početka karijere.
Njihova poslovična bazična dinamičnost postavljena kao osnovni koncept nije ovdje prerasla u grotesku, iako je za tu tvrdnju prema nekima i bilo osnova (rečeno je za pjesmu „K.I.S.S.“ da je zbog rap umetka (???), koji je po meni sasvim funkcionalan, bilo bolje da i nije objavljena, iako je njeno slušanje neodoljiv poziv na ples uz izazivanje poslovično dobrog raspoloženja).

Nepisano je pravilo da svaki album treba posjedovati poneku baladu, ona se zove „Passing Trough“, emocionalna je to, iskrena i instrospektivna, ali ne melodramatična priča o Bobovoj preminuloj kčerci Peaches.

Dobri, stari rock and roll nalazimo u urnebesnoj, sa pomalo punkoidnim senzibilitetom „She Said No“ kao plastičnu i nostalgičnu asocijaciju na stvaranje i sviranje istog u svom osvitu po garažama, dok je „Rock and Roll Ye Ye“ ipak blijeda kopija Neil Youngove himne „Hey Hey My My“. Nešto posuđeno odnosi se na svima dobro poznati refren iz „Come Together“ – zna se čiji u „Monster Monkeys“; a uvodna, muskulaturna, urnebesno zabavna i motivirajuća „Trash Glam Baby“ ima svoj oslonac u ranim radovima britanskog kameleona Davida Bowieya (čak i u vokalu) iz doba Spiders From Mars, te u tragovima i na „Crocodile Rock“ Eltona Johna – ukratko dobra evokacija na glam rock u svom ponajboljem izdanju. Završna „The Boomtown Rats“ kao i „Get A Grip“ pomalo odudaraju od ostatka materijala svojim pripadanjem elektro popu, no zadržavaju jednu od osnovnih poruka s ovog albuma, a to je podilaženje osnovnom postulatu modernog konzumizma - zabavi, zabavi i samo zabavi. Stoga ako glazbu oslobodimo njenih uzvišenih svojstava, te je ogolimo na taj elemenat, onda je ovaj album upravo stvoren za tu namjenu, a nju sam siguran sam treba dodatno verificirati slušajući ovaj bend u živo.

Je li nakon ovako dugog razdoblja stvaralačke neaktivnosti ovo najbolje što su nam Bob i društvo mogli ponuditi to samo oni znaju, ipak je po meni osnovni zadatak ispunjen, nostalgičari su došli na svoje, Bob Geldof je pokušao vratiti status jedne prave pop zvijezde, ujedno su skrenuli pažnju na ovaj uradak kao i minuli rad kojeg će sasvim sigurno dobro unovčiti tek po završetku ove pandemije.

Đorđe Škarica

Hits 457

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42