Review
Prvi solistički album Matta Berningera sasvim je logičan slijed nakon što je, pjevač ove poznate indie grupe National prije godinu dana objavio "Walking on a String", pjesmu koju je snimio u duetu s Phoebe Bridgers, mladom i već poznatom indie-pjevačicom za potrebe filma „Between Two Ferns“. Izdavanje solističkog prvijenca Berninger je najavio potkraj svibnja ove godine objavljivanjem prvoga singla „Serpentine Prison“, da bi dva mjeseca poslije toga objavio drugi - „Distant Axis“, a potom u rujnu i treći singl - „One More Second“. Privukli su pažnju, ali su ujedno dali naslutiti da se Matt nije mnogo udaljio od onog što je ranije radio sa svojim matičnim bendom.
Deset pjesama na ovome albumu očekivano su sjetnog ugođaja. Kako je rekao u nekom intervjuu, Berninger ga je posvetio svojoj baki Elaine i sveučilišnom profesoru Gordonu Salchow koji mu je predavao na fakultetu dizajna i arhitekture. Pri realizaciji projekta surađivao je s glazbenicima koji su poznati s ranijih izdanja Nationala: Booker T. Jones (Hammond i glasovir), Scott Devendorf (bas), Harrison Whitford, Sean O'Brien i Walter Martin na gitarama, Andrew Bird (violina), Hayden Desser (glasovir i akustična gitara) i Matt Barrick (bubnjevi).
Znamo da u Berningerovoj vokalnoj izvedbi nema iznenađenja; pjeva svojim baritonom opušteno i jednoliko, prepoznatljivo i u svome stilu. Glazba na ovome albumu mu je zanimljiva, s odličnim aranžerskim kombinacijama za koje je zaslužan multiinstrumentalist Booker T. Jonesa, dobitnik Grammyja za životno djelo, koji je vješto kombinirao akustične gitare, Hammond i gudače. Ipak, u nekim je elementima Mattova je vokalna izvedba pomalo nedorađena i sirova. Primjerice, u pjesmi „Collar Of Your Shirt“ Berninger neuspješno pokušava pobjeći izvan svojih vokalnih okvira, a i u „Take Me Out Of Town“ i „Oh Dearie“, ako ćemo biti sitničavi, ne zvuči dobro. Ipak, možda su veći problem albuma tekstovi koji se uglavnom oslanjaju na klasičnu temu neuzvraćene ljubavi i beznađa te pritom lelujaju granicom emotivnosti, patetike i banalnosti. Osim pjesme „One More Second“ koja je dopadljiva već na prvo slušanje te kvalitetne naslovne „Serpentine Prison“ na albumu kao da i nema pravoga hita, ali ima pitkih i laganih pjesama zbog kojih se može višekratno slušati. „Distant Axis“ je dobra i kao da je skinuta s nekog albuma Nationala a zanimljiva je i „Silver Springs“, pjesma otpjevana u duetu s Gail Ann Dorsey, studijskom glazbenicom, koja je godinama svirala bas i pjevala prateći vokal s velikim glazbenicima poput Davida Bowieja i Lennyja Kravitza. Svoju je dionicu ovdje Gail otpjevala skromno, mirno, emotivno i obazrivo, u stilu Amy Winehouse, te svojim moćnim vokalom nije 'satrla' simpatičnu glavnu zvijezdu. Ipak, najljepša i najupečatljivija pjesma ovoga albuma mi je bez ikakve sumnje „All For Nothing“, jer je aranžerski razrađena u najsitnije detalje s glasovirom, gudačima, jazz-bubnjevima i klavijaturama. Čini mi se da je prava šteta da na ovome albumu nema još barem dvije pjesme koje bi bile u njezinome rangu.
Naravno, onome tko voli National, nedvojbeno će se dopasti i Berningerov solistički uradak. Tim više što Matt njime, kao što je već rečeno, nije učinio zaokret u odnosu na ono što je ranije radio s Nationalom. No, priznat ćeme na kraju krajeva, Berninger je napravio dobar album i pokazao da njegov solistički rad ipak nije „All For Nothing“.
Ivan Dukić
