Review
Negdje u ovo doba lanjske godine imala sam privilegiju predstaviti vam debitantski album Broken Bellsa, neočekivane suradnje frontmena The Shinsa
Jamesa Mercera i hot-shot producenta i multinstrumentalista Briana Burtona a.k.a.
Danger Mousea. Kritika ga je dobro prihvatila – završio je na mnogim top ljestvicama najboljih albuma 2010., a i postigao začuđujuće dobar komercijalni uspjeh, čak upavši na Billboardov
Top Ten. Već sam cover-art EP-ja
Meyrin Fields svojom pink čudnovatom geometrijskom tvorevinom, sestrinskom onoj sa
Broken Bells, sugerira da na njemu možemo naći nusprodukte nastanka tog albuma.
Nisam velika obožavateljica formata EP-ja, moram priznati da u rijetkim slučajevima objavljivanje petnaestak minuta glazbe smatram opravdanim. Uglavnom je to u onim slučajevima kad bendovi odluče na taj način predstaviti svoju eksperimentalniju ili opušteniju stranu. Iz te perspektive Meyrin Fields ima smisla – na njemu Burtona i Mercera pronalazimo mnogo dublje u elektroničkim vodama nego na Broken Bells. No, nisam sigurna da im to uvijek ide u prilog. Naslovna Meyrin Fields jedina u potpunosti profitira od tog pristupa svojom pomalo mračnom, psihodeličnom melodijom koja okružuje Mercerove kontemplacije o tome kako je nešto trulo na zapadu. Teško je reći da u tome postaje sve bolji, jer je zapravo od samih početaka sa Shinsima pravi majstor prevođenja zeitgeista u riječi. Windows dijeli sličnu atmosferu i sentimente, uz opaku rifčinu na refrenu i stvari se do tog dijela kreću u vrlo zadovoljavajućem smjeru.
No, zatim slijede dvije pjesme koje su totalna besmislica za bend kalibra Broken Bells. Instrumental An Easy Life zanimljiv vam je tek na prvih nekoliko preslušavanja, a tada postaje prilično dosadnjikav i neumitno postavlja pitanje: Zašto James Mercer šuti, kad je već tu?. Heartless Empire pak jasno pokazuje kako im se previše elektronike može odbiti u glavu – industrial buka koja zvuči kao nekakve smetnje u komunikacijskom kanalu zakopava melodiju i vokal toliko duboko da vam se uho napreže dok ih pokušava pohvatati. Moram priznati da sam se jedva oduprijela želji da skinem neki software za prčkanje po audio fajlovima i pronađem način da tu buku nekako pobrišem. Zajedno, tim dvjema pjesmama nedostaje baš ono što je Broken Bells učinilo tako zanimljivim albumom, albumom koji je spojio talente obojice. Čini mi se da su ti talenti ovdje nenamjerno zaobiđeni – James Mercer je prvoklasni kantautor kojeg se ne pušta na klupi niti se njegovim vokalom isplati previše manipulirati, a Burton svojim vokalnim aranžmanima, klavirskim i synth dionicama, gudačima i puhačima zaista zna kako pjesmu učiniti šarolikom i neodoljivom.
Sve u svemu, čini mi se da je za Broken Bells ovdje postojalo mnogo bolje rješenje, primjerice objavljivanje Meyrin Fields i Windows kao bonus traki na albumu i sve mi malo smrdi na nekakvu direktivu iz uprave Columbie kojom nastoje održati interes za bend do slijedećeg albuma. To je suvišno, budući da su Burton i Mercer glazbenici kojima možete vjerovati i u koje su se mnogi zaljubili mnogo prije nego što je Rolling Stone The Gray Album proglasio ultimativnom remix pločom i mnogo prije nego što je Natalie Portman Shinsima napravila medvjeđu uslugu nazvavši ih bendom koji će vam promijeniti život u precijenjenoj indie dramici Garden State. Čekamo novi album.
Danaja Glavičić
