facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #

Data

Released Lipanj 1967
Format Albumi
Vrsta / Art Rock / Baroque Pop / Contemporary Pop/Rock / Experimental Rock / Psychedelic Pop / AM Pop / Psychedelic/Garage
Dodano Ponedjeljak, 11 Siječanj 2016
Žanr Pop-Rock
Length 37:07
Broj diskova 1
Edition date Lipanj 1967
Država Europa
Etiketa London Records
Catalog Number 800 087-2
Edition details objavljeno: 1.6.1967.; produkcija: Mike Vernon; snimano: 11. 11. 1966. - 25. 2. 1967., Decca Studios, London
Tags David Bowie Mike Vernon London Records

Review

Započevši prije tri godine analitičko putovanje opusom Boba Dylana (koje je nedavno urodilo i knjigom) o njegovom nastupnom albumu natuknuo sam kako je malo kome tada u tih tridesetak minuta akustične glazbe pošlo za uhom prepoznati potencijal koji će kroz idućih pola stoljeća izroditi takve monumentalne albume i tako suveren autorski glas te da smo danas svi mi koji se tim ranim albuma vraćamo više nalik generalima poslije bitke nego pronicljivim analitičarima. Povučemo li sada, logički, paralelu s pet godina mlađim (također eponimnim) prvijencem Davida Bowieja, sve će biti ipak kompliciranije, jer – kao najbitnije – potonji velikan ipak je imao kvalitetom skromniji prvi korak…

Ne bih zato dalje vukao usporedbe između ta dva velika imena popularne kulture, jer ih ionako snažnije povezuje upravo samo ta veličina; stalne mijene prvospomenutoga i kameleonština drugoga ipak imaju različite geneze i unutarnju logiku, pa tako i rezultate i duh. "David Bowie", nastupni album Davida Jonesa, friško preimenovanog pod utjecajem fascinacije američkom legendom iz 19. stoljeća, odnosno, filmskim spektaklom "Alamo", bio je, naime, prije svega proizvod. Kreiran na već tada snažnoj autorskoj crti, da, ali bez jasne pozicije tog istog autorskog glasa, uškopljen između kalkulacija friškog menadžera Kena Pitta i Bowiejevih glazbenih ambicija. Album objavljen istoga dana kad i klasik Beatlesa "Sgt. Pepper's Lonely Hearts Club Band" sadrži stopostotni autorski materijal, no njegov začudni, na trenutke gotovo neurotičan spoj teatra i popa teško da i u retrospektivi može nabaciti pouzdan mig prema svemu što će se odmotavati kasnije pod okriljem Bowiejeve legende. Čak je i sam Bowie uporno gurao svoj debi pod tepih i sabotirao njegova reizdanja i revalorizaciju.

I dok takav odnos prema svojim prvim diskografskim koracima možemo savršeno prišiti narcisoidnim crtama koje Bowie nije osobito ni skrivao tijekom svoje karijere, sam sadržaj albuma ni ne nudi neki uvjerljiv protuargument. Ne moramo, dakle, biti generali nakon bitke ili secirati "Davida Bowieja" kroz prizmu kasnijeg, znamo koliko spektakularnog nastavka karijere; time bismo samo bespotrebno šminkali nešto što je odavno izgrizlo vrijeme, ali što je i u svojoj "mladosti" bilo cijepljeno od vitalnosti. Zvuči preoštro? Da, ako imamo na umu da je u pitanju prvi album velikoga Davida Bowieja, ali sagledamo li ga – i, naravno, prije svega, poslušamo – posve neovisno o nastavku karijere njegova potpisnika, uopće ne čudi uglavnom mlak prijem ondašnje kritike i publike, kao ni izostanak kasnijih repozicioniranja.

Posuđujući, naime, i od psihodelije svoga vremena i od tradicije britanskoga music halla, korijenjem crpeći, po Bowiejevim vlastitim riječima, i iz rocka i iz vodvilja, od komičara Maxa Millera i od Elvisa Presleyja, "David Bowie" iskričava je zbirka pjesama koje odišu prilično samouvjerenom izvedbom, koju puhači, gudači i slični rocku "neprimjereni" instrument(alist)i i podupiru i razvodnjavaju, ovisno o kojoj pjesmi govorimo. "When I Live My Dream" tako svojim gudačkim dionicama i glatkom melodijom ukazuje na početak solo karijere Scotta Walkera, koja će proplamsati tek koji mjesec kasnije, doduše, apsolutno superiornim prvijencem "Scott", dok "We Are Hungry Men" možda najpreciznije najavljuje Bowiejeve kasnije fascinacije znanstvenom fantastikom i distopijskim temama. I u ključu valcera izvedena "Little Bombardier" te vrckava koračnica "Rubber Band", koja pomalo podsjeća na slične uratke Beatlesa, spadaju u uspjelije crtice albuma, za razliku od većine preostalog materijala koji se ipak doima poput poligona za ispitivanje prvih koraka (ali i testiranje umjetničkog ega). Primjerice, teško da biste ikada obratili pozornost na prpošne "Love You Till Tuesday" ili "Uncle Arthur" ili da biste se uhvatili na provokativnije udice "Please, Mr. Gravedigger" ili "She's Got Medals" da nemaju tako važnog potpisnika, a kako se tretiraju glazbene ideje poput "Maid of Bond Street" pokazao je više nego uvjerljivo već spomenuti Scott Walker svojim trijumfalnim kvartetom albuma s kraja šezdesetih. Ovako ostaje dojam da je konkretnija autorska vizija i pažljivija selekcija materijala te daleke 1967. ustuknula pred imperativom objave albuma kojeg je mladi David već neko vrijeme sanjao kroz cijeli niz nesuvislih bendova. No, naravno, nije svaka legenda imala jednostavan prolog – štoviše, rijetko koja jest – a Bowie je relativno brzo, upregnuvši drskost i talent, sreću i inat, bunt i pragmatičnost, pronašao ne jednu, već cijeli niz dobitnih formula koje su mu boldirale ime na svim antologijama rock-kulture.

Toni Matošin

Hits 1283
David Bowie Albumi Kronologija Space Oddity » Space Oddity

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42