Review
Jedan David Bowie leži u rukama drugoga, u prizoru koji evocira skidanje Krista s križa. Onaj ležeći kratke je kose, kao iskustvom obremenjen, očito inkarnacija iz devedesetih, zalutala negdje u grotlu postmodernističkog svijeta hranjenog masnim beatovima i gustom elektronikom natočenim teksturama; drugi, onaj koji će i nakon svega ustati na noge, mladoliki je Bowie, dugokos, nekako lakši, i prošli i budući. U futurističkom koliko i nostalgijom ozračenom ambijentu taj prizor krasi naslovnicu "Hours...", zadnjeg albuma Davida Bowieja za dvadeseto stoljeće, a na neki način i prvog u nizu kojeg možemo nazvati dugim zadnjim poglavljem njegova umjetničkog puta. Jer, nakon osobenog podilaženja trendovima novoga vremena i traženja svog autentičnog glasa u već postavljenim pravilima igre, nakon u najmanju ruku neobičnih albuma kakvi su "Outside" i "Earthling" i nakon navršavanja pola stoljeća života, stari vječno mladi kameleon poželio je zavući se malo u sebe, skinuti s kože sve nepotrebne slojeve i... opustiti se. Ili...?
"Hours..." je jedan od "najobičnijih" Bowiejevih albuma. Bio bi to možda najlakši način za opisati ionako načelno lagan album. Da, imao je on i ranije "običnih" albuma, ali ti su se rijetki primjerci redovito urušavali u svojim ljušturama jer im je muskulatura bila uglavnom slaba, nenahranjena. "Hours..." svoje mišiće ima, samo ih nije nauljio. On nije bijeg od bliske mu prošlosti, već je više njezino pospremanje u pravu ladicu, ne nužno neku zabačenu. On nije nostalgično prizivanje neke udaljenije, lijepe prošlosti, već više okretanje stranica uz neke nove note. A nije ni mudr(ijašk)o posezanje za svim i svačim iz te sveprisutne prošlosti, već prije pomirenje s njom, zaključak kako se sve odigralo kako se trebalo odigrati i da se štošta odatle može i treba naučiti. Gotovo logički, slijedom svega navedenog, on jedva da je i mogao biti nešto više od prosječnog u svom dosegu.
Treba mu dati, doduše, vremena. Puno vremena. Slušao sam ga kad je izašao – nije mi se svidio, bio je... pa, dosadan. Slijedile su godine kad nisam ni pomislio na njega, da bi mu se opet nakratko vratio, malo, ali baš malo prihvatljivijem, no još uvijek... pa, dosadnom. I tako još nekoliko puta. Dok se nisam odlučio predozirati tim njegovim "običnim" notama. Tada sam mogao zavoljeti ne samo još na prvu predivne "Thursday's Child" i "Seven", već i "Something in the Air", koja se isprva činila primjerom iscrpljujuće dosade, ili tek naoko iritantnu gitarsku pilačinu "The Pretty Things are Going to Hell". To je možda najznačajnija nevidljiva snaga albuma koji djeluje kao da je samom sebi dovoljan. Bowie je to nakon skoka s prethodnim hop, kameleon na sjecištu svojih mijena, nezahtjevan osim u onom dijelu gdje traži nova i nova slušanja. Ali ne vuče za rukav, "Hours..." nema takvu dinamiku ni gard.
Odmah s uvodnom "Thursday's Child" daje se na znanje da potpisnika više ne zanimaju neki novi klinci, da sada prije svega cilja na publiku s kojom može na kavu u kakav otmjen ili manje otmjen bar, nekoga svojih godina, ali i duha. Ta ljepotica od pjesme uistinu je najljepše zamisliv zreli Bowie, s tim da je u pitanju eufemizam za izbjegavanje priče o ostarjelosti. Konvencionalna melodija s mekim vokalom, uz ženski back-vokal i priznanje da s budućnosti baš i "nema neke šanse" istovremeno zvuči i otužno i prelijepo i baš na tom kontrapunktu valja se i cijeli ostatak albuma, bio on u srodnim tonalitetima, kao u prvom dijelu albuma, ili se valjao nešto nabrijanijim, rokerskim rješenjima, kao u drugom dijelu albuma. "What's Really Happening?" tako hvata slušatelja nedovoljno spremnog, već uljuljkanog u spori hod kojim je artist izašao na pozornicu. Ali to je onaj isti artist koji nas je impresionirao s "Hunky Dory" i "Ziggyjem", koji je udarao definicije sa "Station to Station", "Low" i "Heroes" i sve to iznova razgrađivao u slabijim, ali ne i manje inovativnim albumima. Onaj isti kolekcionar maski i emocija s misijom sinteze svega čega se mogao dočepati. Zato "Pretty Things are Going to Hell" kao furiozni salto natrag u neke redefinirane sedamdesete, ali s istim novim, tamnijim glasom koji želi samo pjevati. Možda kao stari uzor Scott Walker, možda i kao Nick Cave, nije uopće važno. Važno je da se osjeti kako su te pjesme važne, koliko god prosječne ili obične bile. Da nam nešto sugeriraju, makar nam to možda i ne odgovaralo.
"Hours..." je dosljedan Bowiejev oproštaj od stoljeća nakon kojeg ništa neće niti uostalom može biti isto. Ne, nije to posebno jak album, ali ima svoju posebnu boju i miris. Zato ga i ne valja uspoređivati s prethodnim ni sljedećim albumima. To je album na kojeg je Bowie naprosto imao pravo, kao na realizaciju kakvog neobičnog sna; nije on prvi ni zadnji sanjar, možda je čak među velikanima popularne glazbe i najmanje sanjar, ali svoje je snove u pravilu hvatao za šiju i od hropaca pravio priče. Ovdje je možda čak samo... odsanjao. I pomlađen (a mudriji) zapjevao nad tijelom onog kratkokosog sebe s naslovnice te svoje sanjarice.
Toni Matošin
« Earthling 
