facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #

Data

Released Studeni 2018
Format Albumi
Vrsta Art Rock / Contemporary Pop/Rock
Dodano Nedjelja, 12 Siječanj 2020
Žanr Rock
Length 1:54:16
Broj diskova 2
Edition date Studeni 2018
Država Europa
Etiketa Parlophone
Catalog Number 0190295568733
Edition details objavljeno: 30. 11. 2018. ; Producent: Toni Visconti; snimljeno 25. lipnja 2000. - Pilton, Somerset, England
Tags Parlophone David Bowie Tony Visconti

Review

Kad je David Bowie nenadano preminuo, sad već davne 2016. godine, njegov dugogodišnji producent prijatelj i suradnik Toni Visconti rekao je da je iza Bowieja ostala bogata ostavština neobjavljenih snimaka i da će ih povremeno objavljivati kako bi očuvao vezu između Bowieja i njegove vjerne publike. I eto, niti dvije nepune godine nakon smrti Davida Bowieja objavljen je još jedan live album s njegovim snimkama. Na prvu, netko bi ishitreno i neoprezno rekao: „Dobro, koncert iz 2000., frizurica i pjesme poznate… I? Pa što!“ i vjerojatno promrmljao da se radi o još jednom u nizu tipičnih, klasičnih reciklaža kada prerana smrt skrene medijsku pozornost na nekog istinskog umjetnika. Ali, odmah na početku treba reći da bi u ovom slučaju takva ocjena bila preoštra, možda čak i pogrešna. Jer ovo dvostruko live-izdanje, unatoč svojim blagim manjkavostima s kojima će se čak i najdublji štovatelji lika i djela Davida Bowieja složiti, daleko je više od toga.

Te sad već davne 2000. godine na trodnevnom Glastonbury festivalu nastupila su mnoga zvučna imena. Bili su tu Chemical Brothers, Moby, Travis, Morcheeba, Basement Jaxx, Nine Inch Nails, Coldplay, David Gray, Willie Nelson i mnogi drugi, no po riječima organizatora koncerta (a i mišljenju mnogih eminentnih kritičara), Bowiejev je nastup bio prava kruna festivala. Ispred, po nekim procjenama oko 150 tisuća ljudi, Bowie je raspoloženo, iskreno i emotivno obnovio uspomene na svoj davni nastup kojega je održao upravo na tom istom mjestu davne 1971. godine, kada je kao gotovo anoniman mladić, pred jedva nekoliko stotina ljudi, jedno jutro s prvim zrakama sunca u 6 sati, na svojoj 12-žičanoj gitari odsvirao izbor pjesama sa svojih nekoliko dotadašnjih albuma: „Man Of Words, Man of Music“, „The Man Who Sold the World“ i tada najnovijem „Hunky Dory“. Ali, ove 2000. godine, nastupio je u sklopu svoje mini turneje, koja je uslijedila neposredno nakon turneje kojom je prezentirao svoj novi studijski album „…Hours“. Nekoliko koncerata održao je s uvježbanim bendom u kojem je iskombinirao eminentna imena poput Mike Garsona na klaviru, Earla Slicka i Marka Platija na gitarama te Gail Ann Dorsey (bas) i Sterlinga Campbella na bubnjevima s manje poznatim mladim pratećim pjevačicama i perkusionisticama. Bilo je to dva dana prije nastupa u BBC Radio Theatru, kojega su u CD/DVD izdanju objavili još davne 2000. godine. Logično je da ova dva koncerta imaju sličnosti, ali je neobično da imaju različitosti u repertoaru i izvedbama, a ono što je najzanimljivije – na ovom koncertu nije odsvirana niti jedna pjesma s tada upravo najnovijeg albuma „…Hours“.

Nastup otvara klavirski uvod u kojemu Mike Garson u jazz-stilu svira poznatu tradicionalnu pjesmu „Greensleeves“ iz 16. stoljeća, a zatim kreće „Wild Is the Wind“, pjesma za koju bi se mnogi vjerojatno kladili da je njegova skladba, a ne obrada pjesme poznate Nine Simone. Svatko tko imalo poznaje Bowiejev rad zna da je tijekom cijele karijere gajio ljubav prema jazzu, šansoni, cabaretu i soulu te da je kombinacijom najraznovrsnijih postojećih stilovima s novim glazbenim žanrovima istraživao nove glazbene pravce.

„China Girl“ nas vraća u berlinsku Bowiejevu fazu izuzetne suradnje s Iggy Popom u kojoj su nastala njihova najveća glazbena ostvarenja. Od obrade ove pjesme Bowie je napravio komercijalni hit davne 1983. godine, pa ne čudi da je nakon nje pozdravio „publiku sretna lica“ i krenuo na pjesmu „Changes“, najavivši je kao pjesmu koju je napisao kada je prvi puta ovdje svirao 1971. godine. Ni ove pjesme nije bilo na BBC-jevu koncertu kojega su odsvirali dva dana poslije. Izvedena je s lepršavim Garsonovim klavirom, ali i ritmično, na opće oduševljenje publike, s odličnim pratećim vokalima Holly Palmer i Emm Gryner. Bowie je već tada osjetio potrebu za predstavljanjem Mike Garsona. Glazbenika koji je svojom jazz-tehnikom sviranja klavira obogatio mnoge Bowijeve studijske albume („Pin Ups“, „Diamond Dogs“, „Aladdin Sane“ i „1. Outside“). Opušten i raspoložen, Bowie je nastavio putovanje kroz svoju karijeru, uspomene i stare hitove. Premda je na pjesmi „Stay“ s albuma „Station To Station“ nastupio originalni gitarist Earl Slick, nije se u njoj mogla čuti ona nekadašnja Bowiejeva vokalna snage zamjetna u izvedbi ove iste pjesme na koncertu „Live At Nassau Coliseum“. Pozornost ovdje više plijeni ritmičko poigravanje Sterlinga Campbella ili perfekcionizam Mike Garsona u izvedbi iduće pjesme „Life On Mars“, vjerojatno najkompleksnijeg Bowijevog skladateljskog uratka. Sve navedeno rezultiralo je oduševljenjem publike koja se ugrijavala nadolazećim hitovima: „Absolute Beginners“ (poznata kao naslovna pjesma manje uspješnog filma Juliena Templea iz 1986.), „Ashes To Ashes“ (nastavak i druga strana priče o Majoru Tomu, junaku iz pjesme „Space Oddity“ iz 1980.), zatim i „Rebel Rebel“, možda najpoznatijim Bowiejevim hitom koji je riffovski nastao pod utjecajem Rolling Stonesa. Između pjesama, Bowie se prisjetio kako je izgledao njegov nastup ovdje gotovo tri desetljeća ranije: pod snažnim utjecajem medicinskog cannabisa, zamalo je promašio pozornicu, a zatim mu se na njoj pridružila neka djevojka koja mu je snažnim nizozemskim naglaskom govorila da je prekrasan.

Koncert su nastavili novijim hitom „Little Wonder“. U jungle-ritmu ispalom iz košarice „Prodigyja“, s pregršt semplova koji diktiraju tempo i ne ostavljaju prostor za improvizaciju, pjesma je izvedena dobro i svakako je razveselila mlađi dio publike. A nakon toga su, uz posebnu najavu, koju blagonaklono možemo shvatiti i kao ispriku, odsvirali pjesmu „Golden Years“, koju su, kako kažu, „uvježbali tek prije nekoliko dana“. Opravdali su tako blagu neusklađenost vokala, moguće loše ozvučenje na samoj pozornici, a činilo se da je u ponekom trenutku Bowie ponesen emocijama pomalo zaboravio tekst pa ga je Gail Ann Dorsey povremeno „spašavala“.

Nakon toga nanizala su se tri velika hita: „Fame“ (s ponovnom dominacijom Sterlinga Campbella i njegove izvrsne bubnjarske tehnike!), potom uvijek dobrodošla „All the Young Dudes“, koju Bowie izvodi bolje od Mott the Hopplea za koje je pjesmu i napisao, te na kraju „The Man Who Sold the World“, pjesma koja je mladima poznatija u izvedbi Nirvane. Uvijek me izvedba pjesme podsjeti na onu priču kako je Kurt Cobain Bowieju svojom odličnom izvedbom „uzeo“ pjesmu, a ovaj mu je zauzvrat „ukrao“ frizuru. Ali, kod Glasbtonbury izvedbe došlo je do kratkog nesporazuma između gitare i ritam sekcije, što je zvučalo spontano i simpatično. Osobno, skloniji sam onoj kasnijoj Bowiejevoj live-verziji ove pjesme kako ju je svirao na koncertima 1995. godine.

A onda zvuk vlaka koji ulazi u stanicu i, naravno, najava poznate „Station To Station“. Dramatična desetminutna, višeslojna skladba, borbe s kokainskom ovisnošću, izuzetno zahtjevna za izvedbu uživo, Bowie je ovoga puta s bendom izveo gotovo savršeno, ako je ponovno nećemo (nemilosrdno) uspoređivati s izvedbom s albuma „Live At Nassau Coliseum“. Čini se da je i sam Bowie bio zadovoljan jer je konstatirao: „Osjećam ljubav u ovoj prostoriji!“. Uslijedio je „Starman“, ali bez onih mladenačkih vokalnih ekshibicija u kojima bi dvosložnim naslovom pjesme obuhvatio cijelu oktavu, zatim „Hello Spaceboy“, vjerojatno jedna od najjačih kompozicija iz novije Bowijeve stvaralačke faze, koja ipak nije dosegla snagu izvedbe s rođendanskog koncerta 1997. (doduše, ovoga puta nije na pozornici niti bilo „Foo Fightersa“). U ovim live-verzijama „Under PResure“ pjevaju zajedno Bowie i Gail Ann Dorsey, basistica-pjevačica koja s lakoćom pjeva izuzetno zahtjevne Freddiejeve dionice, ali sada opet kao da su se pmalo pogubili ili im se ponovno pojavio neki problem ozvučenja.

Nakon toga je uslijedila zahvala, stanka, zazivanje od strane publike i vrlo brzo povratak na bis za kojega je Bowie sačuvao najveće hitove: „Ziggy Stardust“ i „Heroes“. Odavno je Bowie svojoj izvedbi „Heroesa“ spustio tonalitet te joj tako umanjio energiju, onaj očaj i snagu poruke ljubavi u podijeljenom Berlinu, ali vjerujem da su mnogi prisutni tada željeli čuti još upravo ovu pjesmu. Neusporedivo dojmljivija, toplija i emotivnija, bila je izvedba pjesme „Let's Dance“. U novom, jazz ruhu, pri kojoj je Bowie uz lepršavi solo Marka Platija predstavio cijeli bend vjerojatno je bio vrhunac ovog koncerta. Konačno, Bowie je zadovoljno zaključio kako je to bila jedna predivna večer i kao zadnju su pjesmu su odsvirali „I Am Afraid Of Americans“.

I što na kraju reći? Svakako bi trebalo naglasiti da su ovakvi albumi dobrodošli i to iz više razloga. Recimo, zainteresirat će nove naraštaje za jednog umjetnika kojega treba upoznati, a potom će ga i detaljnije istraživati. Nadalje, mnogi neće znati za navedene (vjerojatno bolje) izvedbe i ništa im neće kvariti užitak slušanja ovoga albuma, odlične produkcije i solidne vrlo dobre izvedbe te upijati sretno ozračje nastalo na jednom velikom festivalu između mnogobrojne publike i jednog neponovljivog glazbenika.

Ivan Dukić

Hits 1060
Welcome To the Blackout (Live London '78) « Welcome To the Blackout (Live London '78) David Bowie Albumi Kronologija Ouvrez le chien (Live Dallas 95) » Ouvrez le chien (Live Dallas 95)

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42