facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #
David Bowie
Žanr Rock
Grad Brixton, London
Država Engleska, UK
Aktivan od 1962. - 2016.
WEB http://davidbowie.com/
Tags David Bowie

Bookmark

David Bowie - zašto je pisati, ili samo razmišljati o njemu kompliciranije nego o mnogim glazbenicima zajedno. Nitko kao on nije tako dobro znao posuđivati, a još bolje vraćati.

Biografski podaci kažu da je David Robert Jones rođen 8. siječnja 1947. godine kao dijete Haywooda i Margaret Jones. Imao je polusestru Anetu i polubrata Terryja koji je bio smješten u duševnu bolnicu još dok je David išao u osnovnu školu. David je u starijem polubratu Terryju vidio uzor i redovno ga je posjećivao u bolnici. Pjesme All The Madmen i The Man Who Sold The World sa istoimenog albuma su posvećene upravo Terryju. „Mislio sam da si umro usamljen, prije mnogo, mnogo vremena“ – bilo je pitanje. „O ne, ne ja: ja nikada nisam izgubio kontrolu“ – bio je odgovor. Kada se u sljedećem refrenu taj dijalog prebaci u množinu, jedna poruka je poslana u svijet.
U šesnaestoj godini David je napustio školu i – pošto je u međuvremenu naučio svirati saksofon i u tuči oko djevojke zaradio povredu zjenice lijevog oka – priključio se grupi The Kingbees. Jedini singl naslova Lisa Jane grupa je objavila 1964. godine, ali pjesma nije postigla značajan uspjeh te je David prešao u grupu Manish Boys.Ta suradnja nije dugo trajala i Bowie je iz benda zbrisao prvom prilikom. Zatim je postao član prvog važnijeg benda u svojoj karijeri, The Lower Thirds. Tadašnja faza Teddy boysa nije Davida previše dotakla – iako priznaje da je bio fasciniran njihovim nevjerovatnim frizurama i navikom da nose žilete u kragni – ali je zato mod pokret imao dosta utjecaja na njega. Keith Ralph, tadašnji pjevač Yardbirdsa bio je prvi vizualni model koji je David pokušao kopirati. Njegov prvi, značajni glazbeni uzor izgledao je nešto drugačije, a zvao se Little Richard.
Krajem 1965. godine David je promjenio prezime jer je David Jones iz američke teen senzacije The Monkees postao previše slavan. Odlučio se za ime po kojem ga danas svi znaju - David Bowie. Sljedeće godine napustio je bend The Lower Thirds, te potpisao za etiketu Deram za koju je nedugo zatim izdao svoj prvi solo singl Rubber Days. Na B strani ove ploče nalazila se skladba London Boys koju su mnogi kasnije proglasili remek djelom mod kulture. Svoj nemirni duh David je u to vrijeme pokušao smiriti tako što se zainteresirao za budizam i krenuo posjećivati budistički manastir u Škotskoj. Istoimenom debi albumu – koji je prošao gotovo nezapaženo – prethodio je singl The Laughing Gnome, prva značajnija kompozicija vezana za njegovo ime, ali važnije od toga bilo je njegovo prijateljstvo sa cjenjenim pantomimičarom Lindseyem Campom. Njihova tadašnja suradnja uvelike je utjecala na Davidove kasnije radove. U to vrijeme Bowie je bio u ljubavnoj vezi s glumicom Hermion Furtingale. Kada se veza prekinula, nije krio bol i razočaranje. Svi ga, naravno, razumijemo – imao je još puno toga za naučiti.

Sredinom 1968. godine nastupio je kao predgrupa grupi T-Rex, a taj nastup je sadržavao dvadesetominutnu pantomimu. Prije tog nastupa upoznao je Marka Bolana, od koga je kasnije preuzeo mnogo toga u svojoj glam fazi. Još dok je bio u vezi sa Hermion , zajedno s njom je osnovao glumačku postavu Feathers s kojom je nastupao po kazalištima i imao u planu napisati pjesme za film o njima. Ipak taj film nikada nije pušten u distribuciju. Navodno inspiriran Kubrickovom Odisejom u Svemiru, David je zatim komponirao svoj prvi istinski hit Space Oddity te kreirao svoj prvi alter ego Majora Toma. Kad je Space Oddity objavljena Bowie je, na nagovor menadžera, otišao na glazbeni festival na Malti kao predstavnik Britanije. Pjevao je pjesmu sa svog debi album koja se zove When I Live My Dream i s lakoćom pobijedio, a zatim je jednako dobro prošao i u Italiji. Nekoliko mjeseci kasnije, krenuo je na turneju sa sve popularnijom rock atrakcijom Humble Pie i prošao očajno, jer je akustičnom gitarom zagrijavao publiku za hard rock bend. Album David Bowie nije izazvao ni trzaj obrvama u medijima, kao ni koncerti, koji su, srećom bili dobro posjećeni. Njegov prateći bend tada su činili Tony Visconti (kasnije jedan od vodećih producenata rock glazbe) na basu, John Cambridge na bubnjevima i Mick Ronson na gitari. Nedugo zatim, Ronson je postao predvodnik The Spiders From Mars, a Bowie je preuzeo ulogu simbola same suštine rock'n'roll mita kao Ziggy Stardust.

Početak sedamdesetih, bilo je je plodno doba za različitost – lagano izlazeći iz flower powera i psihodelije, rock'n'roll se maksimalno otvorio i val novih lica je nasrnuo kroz otvor. Trend nazvan glam ili glitter – koji je Mark Bolan inaugurirao – poslužio je Bowieu kao polazna točka za stvaranje Ziggya Stardusta, no prije toga još štošta se trebalo dogoditi. Najprije, da izađu albumi The Man Who Sold The World i Hunky Dory, od kojih je prvi svakako jedan od tri najbolja Bowiea ostvarenja, ali i jedan od tri najbolja albuma toga desetljeća. Ploča je prvo početkom 1971. bila objavljena u Americi – originalni omot na kojem je David bio obučen u haljinu zamjenjen je crtežom kauboja – i to je ujedno bila prilika za prvi Bowiev posjet Americi. Bio je oduševljen New Yorkom i dobio priliku upoznati Andyja Warhola (sa kojim se „obračunao“ u pjesmi Andy Warhol sa albuma Hunky Dory) i Lou Reeda kojem je nedugo poslije pomogao da povrati samopouzdanje. U međuvremenu, njegov novi, izuzetno ambiciozni menadžer Tony DeFries osigurao mu je ugovor sa etiketom RCA. Ideja je bila sljedeća, predstaviti Ziggyja, najveću od svih zvijezda, koja se isključivo vozi mercedesom, odsjeda u specijalnim apartmanima najskupljih hotela i do koje, što je najvažnije, nije nimalo lako doći. Pošto je Bowie u to vrijeme bio tek relativno poznat, publika je imala dojam da je stigao s druge planete. Jer ako na ovoj nije bio zvijezda, a cijelo vrijeme se ponašao kao da jeste, na nekoj drugoj je, logično, to morao postati. Pitanje je bilo na kojoj? Stari, obični Bowie je uspio nestati, pokazujući zapanjujuću vještinu manipuliranja kojoj u povijesti propagande ima vrlo malo ravnih. The Spiders From Mars predvodio je gitarist Mick Ronson, bubnjeve je svirao Woodie Woodmansee, a bas Trevor Boulder. Bowie je kasnije izjavio da je članove benda bilo prilično teško nagovoriti da se presvuku i promijene frizure ali kada su pristali, ništa ih više nije moglo zaustaviti. David i Mick su u završnom dijelu koncerta, izvodili ljubavnu igru sa Ronsonovom gitarom kao osnovnim elementom i to je zapravo bio jedini direktan pokazatelj Davidove navodne biseksualnosti. Istina je da je samo jednom izjavio da je homoseksualac, ali je tu tvrdnju kasnije demantirao, tvrdeći da se radilo o marketinškom triku. Rekao je da je Ziggyjev imidž bio inspiriran starim rock'n'rollerom Vinceom Taylorom, a da je ime nastalo iz igre riječi sa Iggy i Twiggy.

12.8.1972. u londonskom Rainbow Theatreu, Ziggy Stardust & Spiders From Mars održali su uspješan koncert, dugo pamćen kao „možda najspektakularniji koji je Engleska ikada vidjela“, gdje se stari Davidov prijatelj Lindsey Camp pojavio kao koreograf. Album The Rise And Fall of Ziggy Stardust and The Spiders From Mars bio je sjajna podloga tom koncertu jer se radi o jednom od najatraktivnijih albuma u povijesti rock glazbe. Ono što su Iggy Pop i Lou Reed sa Velvet Underground radili daleko od očiju javnosti, David je iznio na svjetlost pozornice i dobio nevjerojatnu podršku. Na omotu je bio prikazan Ziggy u nekakvoj sporednoj ulici pored starih kutija i vrećica sa smećem, obučen kao da je tek sišao s pozornice, s gitarom u rukama. Album je bio konceptualan pričajući priču o Ziggyu, koga poslije nevjerojatne slave, ubija publika (to je, naravno, samo jedno od mnogih objašnjenja). Naslovna skladba nosi u sebi srž čitave priče, najavljen u jednom od stihova pjesme Star – „Mogao bi izvesti divlju mutaciju kao rock'n'roll zvijezda“. Ujedinivši misteriju sa mnoštvom atraktivnih pop melodija i tekstovima koji su mnogo toga dugovali Lou Reedu, Bowie je od Ziggya... napravio album prožet rijetkom vrstom emotivnosti, koji je, ovisno kako ga gledate, mogao biti tamno obojena istina ili čista laž. Singlovi John I'm Only Dancing i, posebno, The Jean Genie bili su dovoljni da David u nepunih 18 mjeseci osvoji Englesku, Ameriku i Japan, te razbije epitet teen zvijezde kojeg se,recimo, Bolan nije uspio riješiti do kraja karijere.
Sljedeći album Aladdin Sane je bio prvi album, poslije albuma Beatlesa, čijih je 100 tisuća kopija unaprijed naručeno. Naslov je nastao drugačijim rasporedom slova iz originalnog imena A Lad Insane. Budući da kod Bowiea nikada ništa nije bilo slučajno, Aladdin Sane je predstavljao njegovo tadašnje stanje. Nije bilo lako odabrati put poslije Ziggya, pa je Alladin Sane bio konačni album njegovog prvog kruga proboja u glazbeni vrh. Nedugo zatim, na koncertu u Hammersmith Odeonu, Bowie je šokirao prisutne objavom da je to njegov zadnji koncert i da se rastaje sa pozornicom. Mediji nisu mogli potpuno vjerovati u tu tvrdnju te su pisali „da je sve to način da se pozdravimo sa Ziggyem Stardustom, mehaničkim čudom koje je promijenilo svijet rock'n'rolla“. Tako je i bilo. Bowie je, u međuvremenu, pokazao drugu stranu svoje prirode, odužujući se Iggyu i Lou Reedu za dragocjene utjecaje i pomogavši vrijednoj, ali nedovoljno uspješnoj grupi Moot The Hoople da stane na noge. Naviku da pomaže drugim glazbenicima David je održao do današnjih dana, a lista imena kojima je pomogao sadrži veličine poput Queen, Micka Jaggera, Binga Crosbya, Briana Ena, Tine Turner i dr.

Početkom 1974., Davidov sin Zowie je imao 3 godine, Spiders From Mars su se raspali i Mick Ronson je također krenuo u solo karijeru, a Bowie je radio na nikada realiziranom projektu inspiriranom Orvellovom knjigom „1984“. U međuvremenu je izašao album Pin-Ups sa Davidovim obradama njemu omiljenih tuđih pjesama. Ipak album koji je donio novi zaokret u Bowievoj karijeri bio je Diamond Dogs. Albumu je prethodio singl Rebel Rebel, a Bowie je u to vrijeme uglavnom živio u Americi. Također, prvobitna verzija omota bila je cenzurirana jer je na njoj David prikazan kao čovjekoliki pas kojem su se vidjele genitalije. Na novoj verziji omota taj dio je otklonjen. Pošto nikada nije ni namjeravao da održi obećanje o povlačenju sa pozornice, prekršio ga je već u promociji albuma Diamond Dogs. U postavi njegovog pratećeg benda je tada bio gitarist Carlos Alomar koji je kasnije postao Davidov najvjerniji suradnik. Dva koncerta u Philadelphiji snimljena su za koncertni album David Live, a u to vrijeme svoju glazbu je David često opisivao kao „plastični soul“. Sljedeća godina je donijela album Young Americans, kojim je Bowieva „soul“ faza praktično završena. Bio je to istovremeno definitivni raskid sa onim što je do tada radio na glazbenom polju, ploča koja nije imala nikakve veze sa zigijevskom manipulativnošću, nego je izgradila svoju vlastitu manipulativnost. Bowie je na ovom albumu dozvolio da se njegov glas pokaže u cijeloj svojoj raskoši, kao i njegov lik na omotu, koji je ljepotu suprostavio provokativnosti, u potrazi za novim idolom mladih Amerikanaca. Bio je to album koji je David snimio uz pomoć istinske ljubavi te je postao pravi vođa na glazbenoj sceni. Ujedno, došlo je vrijeme da uđe u lik vitkog Bijelog Vojvode (The White Duke) i snimi važan album Station To Station, koji će ga dovesti do novih granica.
U vrijeme kada se singl Fame – koji je sadržavao stih „povratak Bijelog Vojvode“ – pojavio u prodavaonicama, David je bio na snimanju filma „Čovjek koji je pao na Zemlju“ redatelja Nicholasa Roega. Pošto je neupitno da je u sebi od početka ujedinjavao glumačku, glazbenu i još neke ličnosti, nije nimalo čudno što je tada punim plućima krenuo u filmsku karijeru. Još je manje neobično što ga je Roeg angažirao za ulogu doseljenika iz svemira, koji preuzima ljudski lik i ostaje na Zemlji, znajući ono što nitko drugi ne zna. Za vrijeme snimanja filma u New Mexicu, u Engleskoj je ponovo izdan singl Space Oddity i 3 tjedna je zauzimao vrh top liste singlova. Prema mišljenju mnogih, svoju najzreliju ulogu David je odigrao u filmu japanskog redatelja Nagise Oshime „Sretan Božić, Mr. Lawrence“ iz 1983. godine. Naviku da albume izdaje početkom godine, nije promijenio ni 1976. Album Station To Station pojavio se promovirajući novi lik, ledenog vitkog Bijelog Vojvodu kojeg su mnogi odmah povezali sa fašizmom. A, zapravo, bio je to samo vođa, svjestan svoje moći i svih mogućnosti. Novi Bowiev dom postao je Berlin, koji je uz Briana Ena i novootkrivenu strast prema elektronskoj glazbi, postao nova vrsta Davidove glazbene terapije.

Rezultat te glazbene terapije bio je album Low, vjerovatno najmračniji Bowiev album, snimljen kao pokušaj da se izbori pravo na realnost i da se još jednom postigne pročišćenje u njegovoj vječnoj potrazi za duševnim mirom. Sam naslov albuma kratko i jasno je opisivao Davidovo tadašnje raspoloženje – realizirao je većinu planova, postao nedodirljiv vođa na glazbenoj sceni i došao je u situaciju da se pita koji je sljedeći njegov korak. Odgovor je bio – spuštanje. Opet je izabrao pravo mjesto za to – Berlin, jednu od kulturnih prijestolnica Europe, grad sukoba i tradicije te, možda i najvažnije, njemački grad. Po instrumentalu Warszawa, kojim počinje B strana albuma Low, tada nepoznata grupa iz Manchestera uzela je ime Warsaw, a onda ga promijenila u Joy Division. Album Low smatra se jednom od najbitnijih točaka nastanka britanskog novog vala, te mu svoje postojanje duguju i tzv. novi pop romantičari poput skupine Human League. Pravi nastavak albuma Low, mogao je biti jedino Heroes,snimljen u Berlinu i Švicarskoj te pun izuzetnih zvukova. Pored Briana Ena, bendu se priključio i Robert Fripp, čija je gitara nekoliko godina prije toga prvi put uspjela ujediniti znanost i magiju. Jedna od pjesama („V-2 Schneider“) bila je posvećena Florianu Schneideru, članu Kraftwerk, jedine europske grupe koju je Bowie tada smatrao važnom. Zajedno sa sljedećim (komercijalno najmanje uspješnim) albumom Lodger, David je završio trilogiju započetu sa Low, te najavio album Scary Monsters (And Super Creeps). Ovaj posljednji album, izdan sredinom 1980. godine, mnogi označuju kao finalni, na kome je sve rečeno, završeno i sklopljeno i poslije koga je ostao još samo – show bussiness. Pepeo je bio predan pepelu, zabava se pretvorila u stravu, a Mayor Tom je postao narkoman, pokazavši tako svoje pravo lice. Singl Ashes To Ashes je odmah po izasku dospio na vrh top liste singlova. Period koji je uslijedio Bowie je proveo baveći se filmom i posvećujući pažnju svome sinu, koji mu je dodjeljen poslije razvoda od Angele. Zatim je potpisao ugovor sa EMI America i dobio 9 milijuna funti.To je bio jedan od ciljeva – biti plaćen ne za rad ili njegove rezultate,već za samo postojanje.
Povratnički album Let's Dance iz 1983., mnogi su opisali kao „skretanje od pravila prethodnih skretanja“, i bili su poprilično u pravu. Let's Dance je označio Bowiev povratak u Ameriku, a proucirao ga je Nile Rogers, jedan od kreatora plesnog pop zvuka. Pokušaj stvaranja ultimativne plesne glazbe je u potpunosti uspio zahvaljujući naslovnoj skladbi, ali i čitavom zvuku - širokom, snažnom i bogatom, savršenom za diskoteke. Ujedno, bila je to prilika za upoznavanje jednog novog Bowiea, spremnog da vam pruži zabavu. Sa albuma su velikim hitovima postale i pjesme China Girl te Modern Love. Normalna posljedica svega toga bio je sljedeći album Tonight. Nitko nije očekivao čudo poslije Let's Dance, ali je A strana – na kojoj se nalaze dragulji Loving The Alien i obrada Beach Boysa God Only Knows – bila blizu remek djela. Bio je to album pun pozitivnih tekstova i melodija te je kao i prethodnik, bio posvećen ljubavi. Ova tzv. Bowieva pozitivna pop faza završena je albumom Never Let Me Down iz 1987. koji je glazbeno sadržavao svaki stil u kojem se David do tada okušao. Omot albuma je ističe slova DB DIE, jedina napisana crnom bojom, te je to opet pokrenulo glasine o Bowievom oproštaju sa glazbenim svijetom. Ipak, to je samo bio znak kraja još jedne faze glazbenog života ovog genijalca.

Sljedeći Davidov potez dogodio se 1989. godine kada je solo karijeru bacio u drugi plan te se pridružio hard rock kvartetu Tin Machine. Iako je početna ideja bila da svi članovi doprinose u stvaranju glazbe i pisanju tekstova – Bowie je opet dominirao. Istoimeni album grupe bio je čvrsti hard rock materijal, prepun politički nastrojenih tekstova. Iako je kritika poprilično dobro primila ovaj uradak, njegova prodaja tekla je relativno slabo. Drugi album grupe prošao je gotovo nezapaženo i to je ujedno bio kraj ove grupe. Ipak, kako to obično i biva, svaki nesretni događaj donosi i nešto dobro, a to dobro se dogodilo kada je David upoznao manekenku Iman. Kako David kaže, bilo je to njegovo drugo rođenje, zaljubio se na prvi pogled i vjenčali su se 1992. Nakon toga, David je ponovo pokrenuo svoju solo karijeru te je nastao album Black Tie White Noise. Album je bio efektan spoj jazza,soula i hip hopa te je bio pun pogodak. Pjesme kao što je Jump They Say, bile su dovoljan razlog da ionako već nestrpljivi fanovi,dobiju što žele. Svoju mladelačku fasciniranost budizmom David je pokazao u sljedećem uratku, soundtracku The Buddha Of Suburbia, a ujedno bio je to pokazatelj njegovog tadašnjeg zanimanja za alternativni rock.

Zbog slabijeg uspjeha soundtracka The Buddha Of Suburbia, Bowie se odlučio za novu promjenu,a dogodio se zapravo povratak u prošlost – obnova suradnje sa Brianom Enom. Ta suradnja je bila zabilježena na albumu Outside iz 1995. godine. Bio je to konceptualan, vrlo mračan i misteriozan album koji je Bowiea prikazao u industrial žanru. Zbog pomiješanih kritika medija i publike, Bowie je kao podršku za nadolazeću turneju mudro izabrao tada popularne Nine Inch Nails. Zatim je uslijedilo ono što je ovaj čovjek odavno zaslužio – 17. siječnja 1996. primljen je u Rock 'n' Roll Kuću Slavnih. Kao i mnoge njegove faze ranije, i ova electronica faza završena je albumom Earthling. Radilo se o zanimljivom albumu kojim je dominirao drum'n'bass sa zvukovima koji kao da su snimljeni u raznim đžunglama. Devedesete je David završio snimivši soundtrack za video igru Omikron koji je potvrdio Bowiev izlazak iz elektronske faze i ponovnu suradnju sa njegovim starim prijateljem Tonyem Viscontiem.
S Viscontiem je zadnji puta radio na albumu Scary Monsters iz 1980, a njihovi brojni sessioni urodili su nikad izdanim albumom Toy, koji je trebao sadržavati remakeove nekoliko njegovih starijih pjesama. Ipak, na kraju snimljen je malo drugčiji materijal koji se našao na albumu Heathen iz 2002. Album je već po izlasku postao miljenik kritičara,koji su zadnji put takve pohvale Bowievom albumu dali još tamo poslije izlaska Scary Monsters. Na albumu su gostovali Pete Townshend (The Who), Tony Levin (King Crimson), Dave Grohl (Foo Fighters), Derek Sherinian i dr. Na nadolazećoj turneji Bowie je izvodio materijal sa albuma Low i tada su mnogi nagađali o njegovom povratku u glazbene pop vode. To je donekle bilo točno jer je njegov sljedeći album Reality bio kombinacija onoga što smo čuli na Scary Monsters i Heroes. Album je s glazbenog gledišta bio u retro pop ruhu sa modernim zvukom te je poručio sjajan uspjeh na ljestvicama. Svjetska turneja kojom je proslavljen izlazak ovog albuma bila je najposjećenija te godine a dio te Bowieve koncertne magije možete čuti na prošlogodišnjem koncertnom izdanju A Reality Tour.
Uslijedila je stanka od 10 godina da bi 2013. objavio svoj pretposljednji album The Next Day. Zadnji studijski album za života objavio je u petak 8. siječnja 2016., a svega 2 dana kasnije (10. siječnja 2016.) preminuo je od posljedica raka.

Davor Štimac

 

Albumi (34)
Songs (449)
# Song
Hits 2585

Posljednje recenzirano - Jazz