Higher

Review

Uzela sam ovaj album na recenziju prije nego sam bolje razmislila. Zašto? Zato što je Michael vrhunski umjetnik, show majstor, čovjek predivnog glasa i čovjek koji rijetko sklada svoje pjesme. I što je tu teško? Kada nisi napisao sve što si izdao, jedanaest albuma, tri live albuma, devet EP-a, osamnaest singlova i da ne nabrajam dalje koliko je dana s čim bio na prvom mjestu na kojoj ljestvici, a svaka stvar koju čujemo je odlična, teško je to sažeti u par rečenica. Svaka pjesma ima povijest za koju se mora znati. Bublé je jednostavno taj koji ima tu magiju prenijeti melodije i riječi na poseban način. Puno je pjesama odavno otpjevano nekoliko puta, ali kada to Bublé složi u svoj aranžman te pjesme dobiju neku drugu svemirsku dimenziju. Odmah da objasnim da ne mislim da su njegove verzije bolje od originala, samo su drugačije i očito time privlači svu tu publiku.

Album Higher je već neko vrijeme na mom stolu, ja gledam njega, on gleda mene pa slušam i uživam, ali riječi teško dolaze. Bojim se da ne napišem nešto manje prikladno nego bi trebalo.

Album je izašao 25. ožujka 2022 pod Reprise etiketom dok se pod producentima pišu Greg Wells, Paul McCartney i Bob Rock. Na albumu je trinaest pjesama raznih autora od onih koji neki više od pola stoljeća nisu s nama do onih koji su na početcima svojih karijera.

Album otvara pjesma "I'll Never Not Love You", koju su napisali Bublé i Michael Pollack. Pollack je mladi američki glazbenik, tekstopisac, pjevač i producent. Iza njega su mnoge uspješnice koje je napisao za mnoge svjetske zvijezde. "I'll Never Not Love You" je klasična ljubavna pjesma na koju se malo naježite kada krene. Vrlo je ritmična, plesna i dinamična. Jedna od onih koju možete čuti i nekoliko puta za redom. Pjesma je neka vrsta nastavka davno izbačenog singla "Haven't Met You Yet" koju je posvetio svojoj supruzi. Kroz spot "I'll Never Not Love You", prema njegovim riječima, opisuje njihov zajednički život kroz njemu najdraže filmove i najavljuju prinovu, njihovo četvrto dijete.

Koliko je prva pjesma dinamična tako je druga "My Valentine", napisao ju je Paul McCartney i nalazi se na njegovom albumu “Kisses On The Bottom”, nježna i snena. Vjerojatno se puno ljudi sjeća spota u kojem Natalie Portman izvodi pjesmu znakovnim jezikom u pratnji McCartneya. Klasična ljubavna lagana balada, pomalo sjetna i nekako se uvijek zamislim dok ju slušam.

"A Nightingale Sang in Berkeley Square" balada napisana je još davne 1939 godine, tekst Erica Maschwitza i glazba Manninga Sherwina. Prvi put je izvedena u živo 11. travnja 1940 u izvedbi Judy Campbell a snimljena 5. lipnja 1940 u izvedbi Vere Lynn. Pjesma je izvedena do sada u preko 340 verzija što vokalnih što instrumentalnih, a one Nat King Cole i Franka Sinatre su joj priskrbile veliku popularnost. Bubléova me izvedba instant lansira u neki predivan noćni klub gdje samo odabrana klijentela sjedi i sluša pomno odabrane izvođače. Ova je pjesma savršen odabir za Bubbleov glas i njegova ju je izvedba uvela među nove generacije.

„Make You Feel My Love“ moram priznati, iako me Dylanovi obožavatelji vjerojatno neće podržati, bolje zvuči u ovoj verziji.

"Baby I'll Wait" je najkraća pjesma na ovom albumu, ali ima najviše autora potpisanih i jedan od njih je i sam Bublé. Kratka snažna sa vrlo jakom porukom kao što i sam naziv kaže I'll Wait.

Napokon dolazim do definitivno, meni bar, najupečatljivije pjesme na albumu. „Higher“ je stvar koju mogu slušati ponovno i ponovo cijeli dan. Pjesmu potpisuje sam Bublé i njegov sin Noah. Zanimljivo je da je mislilo da ga sin zeza kad je rekao da je napisao pjesmu, no na kraju ispada da jabučica nije pala daleko od stabla. Bravo Noah. Plesna, zavodljiva, hmm od kud malcu samo takve ideje, doslovno zarazna.

Onaj tko ne zna pjesmu „Crazy“ napisanu još 1961. nešto je poprilično propustio u glazbi. Bublé i Nelson zvuče predivno u duetu. "Bring It On Home to Me" Sam Cookea napisana je godinu nakon „Crazy“ i čuje se sličan izričaj u obje pjesme, savršeno izvedeno u Bublé aranžmanu. Nakon toga nas "Don't Get Around Much Anymore" vodi u svijet jazz glazbe, lagano i plesno, vraća u davne 1940-e kada je nastala.

Posebno mjesto definitivno uzima pjesma „Mother“ koju supotpisuje uz Wells, Jon Bellion i Pollack. Sam naziv govori sve, posvećena majkama, jer svakom je njegova/njena najbolja mama i to je univerzalna istina.

Još jedna nježna pjesma vraća nas u 1940-e "Don't Take Your Love from Me" Henrya Nemoa. Nježna ljubavna balada kao što joj i samo ime govori.

Gotovo pred sami kraj albuma dolazi jedna od najljubavnijih pjesama u povijesti svemira "You're the First, the Last, My Everything". Divan je Bublé, ali jedan je Barry White, ja se ne bih usudila na njegovom mjestu. Malo je brže, malo je plesnije, ali jedan je Barry.

Album zatvara pjesma „Smile“, bazirana na melodiji soundtracka Chaplinovog film „Modern Times“ iz 1936. Prvi je put snimljena s riječima 1954 u izvedbi Nat King Colea. Ova je verzija vrlo slična toj iz 1954, instrumentalno i vokalno ojačana pozadinskim vokalima. Divna obrada.

Sve u svemu, kada se sve zbroji i oduzme ovo je, kako je sam Bublé rekao, možda i najbolji album koji je do sada izdao. Pun je emocija, vraćanja u prošlost, odličnih suradnji i predaja nekih starih pjesama budućim naraštajima. Njegov glas, suradnja sa svim divnim autorima podigli su ovu pomalo čudnu starinsko modernu kombinaciju na jako visok nivo. Ono što se meni jako sviđa su pjesme na kojima je on sam radio i mislim da bi ih trebalo biti još više. Kako god ovo je album za sva vremena.

Maja Knepr Šegina