Review
Ako je po izlasku "Modern Life Is Rubbish" još i bilo kakvih sumnji u "pismo namjere" kojeg su svježom tintom počeli pisati Damon Albarn i društvo, treći im studijski album "Parklife" nije ostavio mjesta za bilo kakva cjepidlačenja. Ponovno ujedinjeni sa Stephenom Streetom za producentskim pultom, Blur su svoje slavljenje britanske glazbene tradicije iznijeli na etažu ili dvije više, dovoljno visoko da ih više nitko nije mogao programski ne vidjeti. Odmah prozvana jednim od najvažnijih britanskih albuma svoga vremena, pa potom i devedesetih općenito, ova transžanrovska zbirka pjesama, poput prethodnika konceptualna tek u naznakama, i danas bez većih problema i usprkos "pametnijim" iščitavanjima kroz suvremenije (post)postmoderne rakurse odolijeva testu vremena i hirovitosti hypea.
A "Parklife" je prvenstveno knjižica mozaika, zbirka priča londonske i britanske svakodnevice, kolaž pametno prožet ironijom, satirom i kulturnom tradicijom. Ovo potonje je tako u nepunih sat vremena suptilno naguralo i novi naklon tradiciji otočkog gitarskog popa, i punk, i synthpop, i psihodeliju tipično britanskih miomirisa, i novovalne začine, i disco, i music hall i da ne nabrajam dalje do sitnijih detalja. Nagurano, ali složeno, nikako razbacano ili sabijano rukama i nogama. Da, danas će se – svjedočim, naravno, iz vlastitih slušalica – diskoidnom sintetikom (ali i gitarskim bravurama) piturana poskočica "Girls & Boys" činiti čak iritantnom i na tome bismo ostali da je se sluša odvojeno od albumske cjeline; satirična i britanski višeslojna himnica "Parklife" s gostujućim vokalom filmskog cockney (anti)junaka Phila Danielsa (šire poznat po ulozi u filmu "Quadrophenia", temeljenom na istoimenom albumu, odnosno, rock-operi The Who) djelovat će možda kao zaostatak sve osuđivanije britpop prošlosti i nešto samo još Englezima bitno i zanimljivo, ali zatome li se pomodne i ciničnije slušateljske pobude, itekako se još uvijek može uživati u jednom velikom, zabavnom i pametnom albumu.
Neka, eto, kotačići pokretači za takvu uživanciju budu zimzelena ljepotica "To the End" koja kao da je došla iz sfera kojima su nekoć vladali nezaboravni The Walker Brothers ili simpatično prikladan punk "Bank Holiday". Ili pak glatka smitsovska intima "Badhead" ili lepršavost "London Loves". Ili vječni potencijal iznimne "End of a Century"… Da, opcija i artikala je napretek, a Blur je tu tek u punom zamahu, nipošto ispuhivanju koje se dogodilo tek nekoliko albuma poslije. Ono što će vas razoružati kad se prepustite svim čarima "Parklife" njegova je suptilna konceptualnost koja bez opipljivih ili vidljivih konaca povezuje žanrovski nered, a iznad svega sviračka, odnosno, izvođačka superiornost. Čini se, naime, kako je svaki takt, svaka nota, svaki zvuk i svaki rif pažljivo odmjeren, proučen i vrlo… namjeran. Graham Coxon jedan je od najvještijih i najmaštovitijih, ali i najpedantnijih gitarista svoga vremena i podneblja i to je možda ponajprije pokazao baš na "Parklife" iako neki drugi albumi iz portfelja benda imaju naoko izraženije gitarske atribute.
Osamnaest godina poslije prve inkarnacije, "Parklife" dolazi u luksuznom redizajnu s dodatnim diskom prepunim B-strana singlova i rariteta iz tog razdoblja djelovanja benda. Kao i ostala ovogodišnja remasterirana izdanja, album je dostupan samostalno u 2CD ambalaži kao i u sklopu superluksuznog paketa "Blur 21" koji povodom dvadeset i jedne godine djelovanja okuplja sve albume benda i hrpe bonus materijala.
Toni Matošin
« Modern Life Is Rubbish 
