Road

Review

Road je 29. studijski album nenadmašnog oca shock rocka i svega onoga što se izrodilo iz navedenog. Je li to samo još jedna stanica na putu ili je autor naslova htio reći kako je postojano na svom puti i kako ne posustaje, morate odgonetnuti slušajući album. Road započinje s svojevrsnom autobiografskom pjesmom „I'm Alice“:

Znam da tražiš dobar provod,
Dopustite da vas upoznam sa svojim prijateljem
Ja sam Alice
Ja sam gospodar ludila, sultan iznenađenja
Ja sam Alice
Zato se ne boj, samo me pogledaj u oči, o da!
Objesite me na vješala i odrubite mi glavu
Ali poput Lazara koji ustaje, vraćam se iz mrtvih
Besramni suparnici dođoše i odoše,
Ali ja stojim ovdje pred tobom i legenda živi dalje!

Tekst govori sam za sebe, jasno je kako pjesma opisuje samu srž Alice Coopera, ali ne i Vincenta Damon Furniera. Vincet u intervjuima tvrdi kako Vincent prestaje biti Vincet i pretvara se u Alicea Coopera pri svakom izlasku na binu. Na svaki način, dobrodošlicu u ovaj album vam želi Alice. U pjesmi „Welcome to the Show“ Vincet kroz Alice pojašnjava:

Zaboravio svoj život, zaboravio svoje lice
Ja nisam pripadnik ljudske rase
Moje vrijeme je ovdje, moje vrijeme je sada
Glumim stvorenje jer znam kako
Usne su mi crvene, oči crne
A ja sam strašan ko' infarkt
Čujem vrisku, volim vrućinu
Volim plemenski demonski beat.

Vincet opisuje Alicea i u heavy pjesmi „White Line Frankenstein“ na kojoj gostuje gitarist Tom Morello (Audioslave, Rage against machine), što se iz gitarskih sola, lako može prepoznati. Ovdje više malo u macho stilu:

Ja sam veliki zli vuk
I vozim se sam
Ja sam sedmi sin i loš sam do kosti
Osjećam se pomalo mrtvo
Ali večeras sam živ
Moram napuniti nos, vozit ću, voziti, voziti
Nemam ženu, nemam šmrkavu djecu, nemam alimentaciju
Živim za cestu jer moram biti slobodan

Cijeli album poetski je povezan s pričom o svirkama, turnejama, životu na turneji, bendu... Pjesma koja je glazbeno njviše heavy „The Dead Don't Dance". Proširuje pjesma istu temu pitajući se što bi bilo s Vincentom da nije rock zvijezda. Pravi hard rock pjesmuljak s jakim mirisom sedamdesetih i začinjeno punk/glam zvukom „Go Away“ tematski opet govori o rock zvijezdama, točnije o djevojkama koji dosađuju i ne daju se otjerati od rock zvijezda. „The big Goodby“ najviše koketira s industrial metalom. Tema tipična za Road album – turneje, mijenjanje gradova, odlasci i dolasci. Tu je i lagana „Baby Please Don't Go“ koja podsjeća na glam metal devedesetih. Album zatvara obrada pjesme „Magic Bus“ grupe The Who. Žanrovski sasvim dobro se uklapa u Road, ipak čini se kako se moglo i bez nje.

Alice trenutno broji 75 godina ne prestaje isporučivati albume. Neki su očekivali kako će album biti svojevrstan patetični oproštaj, ali nije! Road je odvaljujući hard rock album koji u sebi sadržava esenciju onoga što Alice Cooper radi od kraja šezdesetih pa sve do danas. Alice je prvi album „Pretties for You“ (1969) objavio za Straight Records kojim je upravljao Frank Zappea. Alice Cooper (tada bend) bio je, među ostalim, predgrupa Doorsima. S tih početaka je zanimljiva priča o Miss Christine. Kristina Frka bila je djevojka za koju je Alice tvrdio da je njegova muza. Upravo je ona posredovala između Alicea i Franka Zappe oko prvog albuma benda. Mogli bi se reći vrlo važna osoba u početku karijere Alice Coopera. Dakako radi se o djevojci koja je iz naših krajeva, koja je nažalost jako rano preminula. Hvala Stipi S. za priču.

Album Reoad nije puko popunjavanje budžeta, patetični oproštaj ili bar najava oproštaja, album nije napravljen da se svidi na prvu, ovo je pravi hard rock album 20ih godina 21. stoljeća s mirisima i začinima zadnjih 6 desetljeća. Ipak sedamdesete su najupotrebljavaniji začin na Roadu. Slušajući album u jednom trenutku padne mi na pamet pogrešan zaključak, kako se u par pjesama osjeti utjecaj meni omiljenih New York Dollsa. A Dollsi su osnovani dvije godine nakon što je Alice Cooper objavio „Pretties for You“. Ili je Alice utjecao na Dollse ili ono što ja čujem u pjesmama jest zvuk/feeling početka sedamdesetih, pogotovo kod onih bendova koji su svoju verziju hard rocka začinjavali debelim slojevima šminke (lipstick). Uglavnom jako dobar album koji stoji ponosno uz sve one dobre albume koje su u zadnjih petnaestak godina objavili rokeri koji broje +70. Naravno nadamo se kako će nam Alice podariti i jubilarni 30 album

Bruno Ćurko