Original Album Collection

Review

U sklopu edicije (potpuno nepotrebno naslovljene na engleskom jeziku) Original Album Collection, izdavačka kuća Croatia Records izdala je prošle godine pet studijskih albuma jednog od najpopularnijih bendova s prostora bivše Jugoslavije, Crvene jabuke. Riječ je o vrlo povoljnoj kolekciji u vrijednosti od 99 kuna, pa se razmjerno tome ne treba niti očekivati nešto (posebno) vrijedno u kolekcionarskom smislu. Uz pet prvih albuma (1986. - 1991.), koji se nalaze u kartonskim omotima, i jednog manjeg postera, unutar pakovanja nalazi se i knjižica s reprodukcijama vanjskih i unutarnjih sadržaja LP-ova u izdanju Jugotona. Upravo tu se nalazi i jedna od najvećih mana ovog izdanja. Naime, zbog smanjene izvorne veličine slika na razinu CD formata, riječi pjesama nekih albuma su toliko minijaturne (a negdje i nejasno printane) da ih je i više nego poželjno čitati povećalom ako se želi izbjeći besmisleno naprezanje očiju.

Nova kolekcija starih albuma Crvene jabuke daje priliku za ponovno otvaranje „riznice sjećanja“ stvaralačkog perioda benda od čuvenog ultranacionalističkog Memoranduma Srpske akademije nauka i umetnosti (1986.) do pred sam kraj i raspad bivše države koji je kulminirao nevjerojatnim ludilom rata. I dok se „kiklop“ valjao negdje u daljini, Crvena jabuka je bila odraz apolitičnog dijela tadašnje mladosti, što je Dražen Žerić Žera i rekao u intervjuu za Dnevni avaz: Nas politika ne zanima. Mi smo totalno apolitični, kao i ljudi koji slušaju ‘Jabuku’. Nama je jedina mjera ljubav. Prvi, istoimeni album Crvena Jabuka (1986.), postavio je jasan smjer kojim će se bend dalje razvijati. Unutar za to vrijeme relativno provokativnog Davorovog Papićevog omota albuma u stilu Bijelog Dugmeta (ženska guzica obojana u crvenu jabuku), krije se pop-rock sadržaj pretežito ljubavno-tinejdžerske tematike sa zrnima komičnog duha. Tu se nalazi i sjajna akustična balada „Sa tvojih usana“, prepoznatljiva po „jazz“ akordima, koja je i danas ostala jedna od njihovih najljepših pjesama.

Nakon prerane i tragične smrti glavnog vokala Dražena Ričla i basiste Aljoše Buhe u prometnoj nesreći, bend je snimio na osnovi već pripremljenih materijala novi album Za sve ove godine i objavio ga 1987. godine. Posvetili su ga Aljoši i Ziji (Ričlu) uz prekrasne riječi „Balade“ Indexa. Na albumu se nalazi i nekoliko posljednjih Ričlovih pjesama od koji se posebno izdvaja depresivna akustična balada „Tugo, nesrećo“. S obzirom na tragični kontekst i neponovljivost ljudskog života, čak i nešto optimističnije i brže pjesme, poput „Dođi kod mene“, izazivaju nostalgične i tužne osjećaje. Za sve ove godine prijelaz je od zaigrane i komičnije prema sentimentalnijoj, nešto ozbiljnijoj i mračnijoj Jabuci profinjenijeg zvuka. Godinu dana tišine i neaktivnosti prošlo je do sljedećeg albuma, melankolično i romantičarski nazvan Sanjati (1988.). Žera je preuzeo mjesto glavnog vokala, Zlatko Arslangić je napisao sve pjesme a produkciju je preuzeo budući član benda, Nikša Bratoš. Možda je najveća promjena u gitarama. Naime, prvi put je korišten kontemplativniji zvuk električne gitare oblikovan prostornim efektom delayja, čime na trenutke podsjeća na Edgeov (U2) stil. Osim toga, ponegdje se mogu čuti distorzirane metal solaže kao na „Na dlanu mi piše“ te majstorski odsvirani melodični gitarski „fillovi“ kao na „Ima nešto od srca do srca“. Utjecaj U2 je posebno očit na beznadnoj ljubavnoj pjesmi„Ti znaš“, koja me iz nekog razloga podsjeća na kultnu scenu iz filma Say Anything… (1989.) gdje Lloyd Dobler (John Cusack), ispod prozora sobe Diane Court (Ione Skye), ponad glave drži kazetofon „boombox“. Tamo gdje ljubav počinje (1989.) zadnji je u cijelosti kvalitetan prijeratni album Jabuke, što je rezultiralo komercijalnim uspjehom. Možda je i općenito gledano jedan od najbolje produciranih njihovih albuma s najviše odličnih stvari poput „To mi radi“, „Tuga, ti i ja“, „Volio bih da si tu“, „Čarolija“ itd. Kao što i sam naslov nagovještava, u žarištu su ljubavne teme koje u spoju s melankoličnom glazbom pretendiraju na izazivanje osjećaja nostalgije, melankolije, tuge i bola. Prije razlaza i pauze zbog ratnih okolnosti, bend je izdao 1991. godine svoj peti studijski album Nekako s proljeća, s kojim završava i ova nova kolekcija albuma. Iako je imao nekoliko hitova, poput istoimene pjesme na kojoj je kao gost pjevao i Kemal Monteno, „Moje najmilije“, „Da nije ljubavi“ i „Da znaš da me boliš“, album se doima kao naslabiji do tada. Jabuku je teško slušati a da poput Bijelog Dugmeta ili Indexa ne pobudi i u najtvrđim srcima melankoliju, čežnju i nostalgičnu sentimentalnost, posebno za nekim ranijim godinama u vlastitim životima. Koliko god sam se već davno glazbeno udaljio od Jabuke, zbog slučajne vezanosti za period srednje škole, njihove pjesme znaju za mene u određenim okolnostima biti okidači sjećanja na jedan period mladosti koji je otišao u nepovrat.

Ljubiša Prica