facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #
Spectrum

Bookmark

Data

Released Listopad 1973
Format Albumi
Vrsta / Fusion / Jazz-rock
Dodano Utorak, 23 Rujan 2014
Žanr Jazz
Length 37:17
Broj diskova 1
Edition date Listopad 1973
Država SAD
Etiketa Atlantic
Catalog Number SD 7268
Edition details objavljeno: 1.10.1973.; producent: Billy Cobham; snimano: 14.5. - 16.5.1973., Electric Lady Studios, New York City
Tags Atlantic Billy Cobham

Review

Za svaku imalo uspješnu priču potrebni su osebujni likovi (elementi). Ako među njima ne postoji podudarnost u vremenu i prostoru, onda priča nema dobru strukturu i brzo puca po šavovima.

Nadalje, poželjno je da se svaki od elemenata dijeli po svojoj raznolikosti, no pokrenuti zajedno trebaju biti u stanju proizvesti veliku sintezu u kojoj pomalo amorfni oblici poprimaju smisleni scenarij. Svaki element svojim flegmatizmom, sangvinizmom, kolerizmom ili melankonizmom; svojom mudrošću, zrelošću i iskustvom pretvara glazbene skice u jedinstveni kolaž sasvim jasno definiranih boja i oblika. Tako su se jednoga dana vatra, voda, zrak i zemlja ili konkretnije Billy Cobham (udaraljke), Jan Hammer (klavijature), Thomas–Tommy Bolin (gitara) i Leland–Lee Bruce Sklar (bas) uspješno dogovorili oko izgradnje i realizacije glazbenog projekta, ustvari jednog od najboljih i esencijalnih albuma tzv jazz fusion glazbene orijentacije. Ne kazati ukratko ponešto o njihovom glazbenom backgroundu bila bi prava šteta. Cobhamovo ime usko se povezuje s Milesom Davisom za kojeg je svirao na europskoj turneji (1967.-1968.), te je s njim snimio tri albuma. Bio je član poznatog Mahavisnu Orchestra gdje je svirao s Johnom McLauglinom. Jan Hammerovo umijeće sviranja klavijatura (netko je jednom kazao kako ih on svira kao solo gitaru) dobro su upamtila sljedeća imena: Jeff Beck, Al Di Meola, Carlos Santana, Stanley Clarke… Bolin je možda najpoznatiji po svirci u Deep Purple gdje je zamijenio Ritchieja Blackmorea, no prije toga zamjetan je njegov rad u pomalo statusnoj grupi James Gang. I na kraju jedna od najosebujnijih pojava u rock/country/jazz cirkusu.

Jedan od najcjenjenijih session glazbenika, svirao je na preko 2000 albuma, a svoje zadovoljstvo njegovom svirkom dijelila su imena kao: Ray Charles, Leonard Cohen, Phil Collins, Rita Coolidge, Bette Midler, Reba McEntire, Joe Cocker, Diana Ross, The Doors, Toto, James Taylor, CSN&Y…. Njegova prva bas gitara bila je sklepana od različitih djelova, a autor ju je od milja nazvao Frankensteinom. Kasnije je jedna od bas gitara firme Dingwall dobila ime po njemu. Njegovo ime je Lee Sklar i dobro ga zapamtite. Dakle, sve predispozicije za lansiranje u nepredvidljiv svijet fusion jazza postavljene su na čvrste osnove. Fusion jazz ili poznatiji kao jazz-rock svojevrsni je mix rocka/funka/R&B/jazza i smatran je svojevrsnom anarhijom koja se dobrano udaljila od konvencionalnih kanona, te je počesto bio na meti tradicionalno orijentiranih jazz kritičara, čiji je radikalan stav bio opisan sljedećim rječima jednog od njih: „To je kao da ostavite podignutu zahodsku dasku u ženskom samostanu.“ S obzirom da je riječ o instrumentalnoj glazbi, nema nikakve potrebe smišljati dubokoumne složenice oko socijalno osviještenih stihova, zadavati im kozmičke koordinate, davati osobne izraze divljenja tamo gdje im objektivno i nema mjesta, subjektivno promovirati sasvim nezasluženi status ondje gdje ga objektivno i ne treba biti. Ovo je naprosto glazbeni nektar, srž umijeća sviranja čija konzumacija predstavlja nepatvoreno zadovoljstvo. Ma da su odsvirali En-ten-ti-ni bio bi to prvoklasan doživljaj. Inače, cjelokupni materijal napisao je sam Cobham, a za pravu jazz atmosferu pobrinuli su se i gosti na puhačkim instrumentima, pa su tako i inače ugodan kolorit obojili Joe Farrell na flauti i sopran saxu te Jimmy Owens na flugehornu i trubi. Sveobuhvatno gledajući, ovaj uradak nema auru nepredvidljivosti i pionirske izražajnosti; ovo je više nego korektan spoj iskustva stečenog u mnogim „bitkama“ i pristojnih glazbenih oblika. U svakom slučaju, ponavljam opetovano, svirka je njegova iskrena, nepatvorena duša. S obzirom da je u rocku dominantan i najviše eksponiran instrument gitara, realno je očekivanje da isti ili približno isti tretman ima i u jazz-rocku. Bolin je svoju bravuroznost dokazao naročito u Stratusu, otvarajućoj kompoziciji s B strane albuma gdje su Cobham i naročito Sklar uspostavili moćnu i stabilnu pistu s koje je Bolin s lakoćom uzletio u pravu provalu vulkanskog naleta koji ruši sve pred sobom i koji kompoziciju dovodi do titanskog krešenda. Cobhamovo sviranje je u tehničkom pogledu fenomenalno; on je brz, precizan i nevjerojatno žestoko vitalan, dok je Sklar zaslužan za nezaboravnu i pamtljivu kotrljajuću rolu na basu. Ovo je nedvojbeno vrhunac ovog uratka. Hammer, pak (poznat po svom „peglanju“ po Minimoogu), svojim distorzijskim sviranjem proizvodi zvukove nalik na gitaru, pa se tako u posljednjoj kompoziciji na A strani pod nazivom Taurian Matador sasvim ravnopravno upustio u dvoboj s Bolinom što se tiče i brzine i sličnosti zvuka s gitarom. Ponekad se treba dobro koncentrirati za prepoznati koji instrument vodi solo igru. Jazz možete obožavati ili ga ne voljeti, no objektivno kad ovakvi „mačori“ stave svoje instrumente u funkciju, uvijek im treba skinuti kapu, nakloniti se do poda i priznati kako virtuoznost opravdano ruši sve sterilne podjele na glazbene izražaje. Istina je jednostavna: ili znaš ili ne znaš svirati!!! A oni to rade zavezanih očiju. Na kraju razmišljanje samog autora: „What is life but a Spectrum and what is music but life itself.“

Đorđe Škarica

Hits 764

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42