A | B | C | Č | Ć | D | DŽ | Đ | E | F | G | H | I | J | K | L | LJ | M | N | NJ | O | P | Q | R | S | Š | T | U | V | W | X | Y | Z | Ž | # |
1 | She's Gotta Be Somewhere | 4:47 | ||||
2 | Sky Trails | 4:51 | ||||
3 | Sell me a Diamond | 5:29 | ||||
4 | Before Tomorrow Falls on Love | 3:52 | ||||
5 | Here It's Almost Sunset | 3:54 | ||||
6 | Capitol | 6:58 | ||||
7 | Amelia | 5:39 | ||||
8 | Somebody Home | 4:39 | ||||
9 | Curved Air | 4:45 | ||||
10 | Home Free | 5:41 |
Kada uđeš u osmi decenij svog životnog puta,na kojem si najviše vremena proveo stvarajući glazbu uz koje se obavezno vežu podjednako intezivne i devastirajuće avanture bilo sa svijetle i tamne strane života, a nije te posjetio Nijemac prezimenom Alzheimer, ili ne osjećaš pretjerane posljedice konzumiranja opijata, onda se moraš smatrati sretnim čovjekom.
Usput, ako si podaren veličanstvenim glasom i unikatnom sposobnošću pisanja nezaboravne glazbe koja se s lakoćom može svrstati u klasike rocka i folka,onda si srećković na kvadrat.
Sve gore navedeno može se sublimirati u liku i djelu Davida Crosbya,vlasnika originalnih glazbenih inicijativa izraženih kroz visoko vrijedne vokalne harmonije koje traju već više od 50 godina.
Od buntovnog mladog glazbenika iz 60-ih (pitam se tko tada nije bio buntovan) iz vremena kada su The Byrds svojim bluegrassom,raga rockom trebali biti pandan epidemiji zvanom The Beatles, do graditelja prekrasnih molskih ljestvica u bendu koji je bez ozbiljne konkurencije nosio pridjev najboljeg harmonijskog glasovnog skupa – naravno riječ je o CSN&Y;David je već tada,kao i u svojim solo projektima nedvojbeno zadužio rock kulturu ovog i prošlog stoljeća.
Prije godinu dana kao priznati chef David je skuhao kvalitetnu i obilnu porciju glazbene poslastice nazvane „Lighthouse“,da bi zasigurno iz svog prepoznatljivog alkemijskog lonca višak svojih inspiracija upotrijebio i na ovom novom uratku,kojeg je ovom prilikom obogatio svojom starom,rijetko iskazanom željom – to je njegova tiha patnja zvana jazz s kojim ga je zarazio njegov stariji brat. Treba napomenuti da je sklonost jazzu iskazivao već i u Byrdsima kroz skladbe „Everybody's Been Burned“ i „Renaissance Fair“ s albuma „Younger Than Yesterday“ iz 1967 godine.
Pročitao sam u nekim recenzijama da Davidov „sav taj jazz“ usko koketira sa glazbenim pričama grupe Steely Dan iste glazbene orijentacije (što i sam David ne skriva), pa bih neke sličnosti mogao pronaći sa njihovim „Parker's Band“ i „East St Louis Toodle-o“ sa remek djela „Pretzel Logic“uz napomenu da otvarajuća „She's Got To Be Somewhere“ u kojima dominiraju fina sola na saxu i gitari ima timbar autentičnosti kao posljedicu Davidove lakoće pisanja dobrih pjesama, čije stvaranje naizgled izgleda jednostavno. A za tu naizgled jednostavnost treba se podsjetiti tko joj je podario instrumentalno ruho: Steve Tavaglione na saxu,Steve DiStanislao na bubnjevima, Jeff Pevar na gitari,Mai Agan na basu,te Michelle Wills na klavijaturama.
Ako bi se mogla napraviti distinkcija između „Lighthousa“ i „Sky Trailsa“ onda bi se prvenstveno očitovala kao sukob dvaju koncepcija. Naime, dok je „Lighthouse“ sa svim svojim koloritom i vokalnim dometima ipak bio akustičarski album, materijal sa „Sky Trail“ ipak je pisan za bend. Kolaž je to jazza,soula,folka upakiranog u pune,složene harmonije,besprijekorno i sjajno odsvirane u kojem, treba priznati, dominira Davidov još uvijek mladenački vokal koji ima istu boju,intezitet,kao prije 40 i kusur godina.
David Crosby je veliki umjetnik iz još jednog razloga,to je njegova neforsirana,otvorena želja za suradnjom sa drugim glazbenicima ponekad i drugačijih glazbenih orijentacija. Na prethodnom albumu producent mu je bio Michael League, basist fenomenalnih „Snarky Puppy“, na ovom uratku puno je surađivao sa svojim sinom Jamesom Raymondom, multiinstrumentalistom,koji je koautor 4 pjesme,a usput je uspješno i inventivno odradio studijski dio projekta. Otvarajuću „She's Got To Be Somewhere“ potpisuje njegova stara suradnica Beca Stevens, dok je indirektnu suradnju ostvarila njegova dugogodišnja prijateljica Joni Mitchell u obradi njene „Amelie“,pjesme koja priča o njenoj osobnoj ljubavi, kao i o životu Amelie Earhart.
David Crosby nam je unazad dvije godine i kroz dva albuma svoja osobna iskustva ispričana versima i notama samosvjesno,otvoreno bez ikakvih zadrški,svoj život doslovno istresao pred naše noge, te ga analitički ogolio sa svim svojim anđelima i demonima,svojim mudrostima i glupostima, svojim ljubavima i političkim uvjerenjima. Nije to kolaž nemuštih,hermetički zatvorenih nepovezanih fragmenata,zrelo je to i transparentno krstarenje po stranputicama, ali i lijepim predjelima njegovog prebogatog života,filtriranog kroz mnoga sita, ogrnutog u uvijek prepoznatljivo vokalno okruženje,i ovog puta presvučeno vrsnom instrumentalnom navlakom. Navlakom koja je odsvirana sa ukusom i pečatom provjerenih glazbenika,bez nepotrebnog divljaštva ili egzibicija,uvijek decentno,naoko jednostavno i sa briljantnim minijaturama na basu („Curved Air“ i fenomenalna Estonka Mai Agan) ili na gitari i saksofonu („She's Got To Be Somewhere“).
Atmosfera albuma skroz je opuštajuća,hipnotizirajuća,pa tako sugerirano doživljavanje podrazumijeva skoro sterilne uvjete konzumiranja. Ne nužno,ali se toplo preporučuje.
Davidovi nekad crni,markantni brkovi sada su postali skroz sijedi. Skroz nevažna činjenica,glavno je da nije posijedila njegova glazba.
Đorđe Škarica
« Lighthouse | David Crosby Albumi Kronologija | Here If You Listen » |