facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #

Data

Released Travanj 2001
Format Albumi
Vrsta Alternative/Indie Rock / Alternative Pop/Rock / Alternative Singer/Songwriter
Dodano Nedjelja, 16 Listopad 2011
Žanr Rock
Length 1:07:47
Broj diskova 1
Edition date Travanj 2001
Država UK
Etiketa Mute Records Ltd.
Catalog Number CD STUMM 164
Edition details Datum objave: 2.4.2001.(UK)/10.4.2001.(SAD).Produkcija: Nick Cave & The Bad Seeds i Tony Cohen.Snimano: Abbey Road Studios, London (rujan 2000.), Westside Studios, London. Mixano: Westside Studios, October 2000. Masterirano: Whitfield Street, London.
Tags Nick Cave Nick Cave & the Bad Seeds Mute

Review

Svjestan sam da je pomalo otrcano govoriti u tom kontekstu, ali, ako se jedanaesti studijski album Nicka Cavea i njegova probranog društva The Bad Seeds može opisati jednim godišnjim dobom, onda bi to svakako bila zima. Jer, ugođaj kojim je prožet cijeli "No More Shall We Part" tim jednostavnim opisom dobiva možda najprecizniji atribut. Nježne klavirske dionice, naglašenije korištenje violine, lirski motivi koji opisuju ili prizivaju zimu, prizori koji se nameću kad zaklopite oči tijekom slušanja praktički bilo koje od ovih dvanaest pjesama – baš sve kao da je u funkciji evociranja snježnih krajolika i studeni. No, time samo površinski opisujem prirodu ovoga albuma.

Ako je moj vječni favorit "The Boatman's Call" po prvi put donio ogoljenje emocija lišeno cinizma i potrebe da se ljubav komfrontira s nasiljem, onda je njegov nasljednik "No More Shall We Part" donio konačni mir u Caveov iskaz, potpuno stapanje s duhovnim, pomirbu svih autorskih silnica. Na prvo sam ga slušanje prigrlio – osvojio je baš tom mirnoćom, nježnošću i najoštrijih nota, načinom na koji djeluje umirujuće i toplo i na koji priziva zimu, filmskom sugestivnošću jednog Andreja Tarkovskog. No, imao sam problema s drugim slušanjem i cijelim jednim razdobljem koje je nastupilo potom, kad mi se učinio previše umivenim, kad je sva ta mirnoća počela izazivati sumnje u autentičnost i iskrenost. Apsolutno pogrešno, odmah ću sada nadodati! Slušan s vremenskim odmakom, "No More Shall We Part" izaziva istovremeno skrušenost i strahopoštovanje, udarajući svojom kompaktnom ljepotom i kvalitetom snagom pravog remek-djela. Za ovu prigodu preslušao sam ga čak nekoliko puta i svako novo slušanje samo je pojačavalo oduševljenje i umnožavalo trnce za trajanja, primjerice, "And No More Shall We Part", "God is in the House" ili "Oh My Lord".

Već je uvodna "As I Sat Sadly by Her Side" pokazala stilske i tematske odrednice koje će obilježiti cijeli album, čija kompaktnost graniči s konceptualnošću. Nježno, usudit ću se reći i sofisticirano prebiranje po glasoviru, značajno korištenje violine u građenju zvučne slike, te Caveov vokal koji hrabro izlazi iz dotadašnjih relativno uskih okvira više su nego dali naslutiti da se repertoar benda okreće zrelijoj, zahtjevnijoj publici, odnosno, da i generacijski zalazi u publiku (primjerice) Stinga i sličnih, samo u onaj korpus s više ukusa. Gotovo pa naslovna pjesma, zastrašujuće efektno postavljena na drugo mjesto, odnosi cijelu ideju stepenicu više. Tiha, umirujuća, duhovnošću natopljena "And No More Shall We Part" često se mogla čuti na radio-postajama u vrijeme kad je umro papa Ivan Pavao II, i to nimalo ne iznenađuje. Isprepličući po starom običaju duhovnost, religioznost i ljubav da jedva da se razaznaju granice, Cave isporučuje malu, a grandioznu duhovno-ljubavnu ili ljubavno-duhovnu, duboko pobožnu koliko i čisto ljubavnu pjesmu koja ulazi u pore i hrani. U drugom dijelu pjesme još jedan bitan element albuma dolazi do izražaja, a to je vokalni doprinos sestara Kate i Anne McGarrigle, čiji glasovi dodatno naglašavaju sakralni ugođaj pjesama.

"Hallelujah" je pjesma koju sam posljednju prigrlio. Duga, violinom nošena molitva/balada/epopeja udara prvenstveno vizualnom moći. Slušajući srčanu, krvavu izvedbu slike se naprosto nameću, pa su i mene osobno inspirirale za pjesmu nedavno objavljenu na blogu. "Love Letter" je pak jednostavna ljubavna pjesma aranžmana toliko savršenog da ne može a da ne zavede čak i slušatelje nesklone Caveovu rukopisu. Glasovir i violina opet su udarni instrumentarij, a melodija ne može biti umiljatija i gotovo da dovodi u pitanje svoje underground korijene. "Fifteen Feet of Pure White Snow" donosi zato ubrzanje i dašak sirove energije, no taj segment albuma punu afirmaciju dobiva tek u genijalnoj "Oh My Lord", mastodontskom prsnuću intime i esencijalnom primjeru savršene međuigre pjevača/autora i benda. Ne pamtim nijedno tako uvjerljivo, potresno, krvavo i, reći ću čak, smisleno zazivanje Boga u popularnoj glazbi zadnjih godina! U strukturi koja pojačava tenzije, tempo i decibelažu, pa smiruje, da bi opet sve buknulo u jedva kontroliranom glazbenom performansu, Cave je napisao jednu od svojih udarnih skladbi. Dodao bih samo – slušati i slušati dok god vas toliko ne razvali da nastavlja bez vrtnje CD-a svirati u glavi!

Zajedno s njom na samoj sredini albuma stoji još jedan istinski dragulj, malo remek-djelo samo za sebe. "God is in the House" je kao lijek; samo je upijte, osjetite i prepustite se, pa ćete i sami vidjeti, odnosno, čuti o čemu govorim. Opet razoružavajuće tiha, smirena, a emotivna izvedba i ključni pečat na prevladavajuće duhovnoj tematici albuma. Na svakom ponavljanju "God is in the house" naprosto ne možete a da uistinu ne povjerujete da je taj toliko već spominjani Bog uistinu tu, nastanjuje svaku česticu zraka i svaki atom vas i svih osoba oko vas, baš tu, na Zemlji. I možda baš tu je Cave na vrhuncu svoga zadatka da životnom remek-djelu kakav je "The Boatman's Call" pridoda pravi epilog, definirajuće zaokruženje.

Manji posrtaj kao da se morao dogoditi, jer "Sweetheart Come" i "Sorrowful Wife" uistinu zvuče kao višak. Naprosto nedovoljno visoke za toliko podignutu letvicu s prethodnim pjesmama, one su me sve donedavno ometale u stvarnom doživljaju triju završnih skladbi. Jer, album inače traje duže od sat vremena i kad dvije tako prosječne pjesme ulete na takvo mjesto, sve što ide iza njih kao da se gubi, pogotovo ako izgubite strpljenje ili vam manjka vremena. Njihov "zločin" tim je veći što je završni tercet pjesama uistinu impresivan, kao skriveno blago! Nakon podivljale završnice "Sorrowful Wife", sve je do samoga kraja opet tiho, zimsko i kroz sve pore prožeto fino duhovnim. "We Came Along This Road", "Gates to the Garden" i posebno završna "Darker with the Day", koja donosi pravu katarzu, briljantan je "serijal" i idealno zaključenje jednog impresivnog, bogatog albuma. Albuma koji je konačno, ako je prethodnik i ostavio ikakvih sumnji na životu, začepio usta površnih i, zapravo, nemaštovitih etiketiranja Nicka Cavea kao princa tame, kralja morbidnog ili glasnogovornika depresije, opravdavši upućene mu pozive da piše predgovore novim izdanjima Novoga zavjeta ili održava predavanja na temu pisanja ljubavne pjesme.

Gledan u paketu s "The Boatman's Call" ili posve neovisno, "No More Shall We Part" je Cave na vrhuncu svojih duhovnih samopropitkivanja i mirenja. Tu on konačno zvuči kao apsolutni autoritet u svim poljima kojih se dotiče, baš kao kakav bučni propovjednik. Nakrcan životnim iskustvom i finom stvaralačkom inteligencijom, vjerno uronjen u isti tematski vrtlog, on kao da je nakon najduže pauze između dva ulaska u studio bio osuđen na takav čin. Na svima nama ostaje tek da se opustimo i prepustimo, baš kao zimi uz kamin. Glazbena terapija, ali i pjesnički doživljaj su zajamčeni. Uz Boga u kući, da, onog koji prožima naše imaginacijske i stvaralačke porive. Ljubavne, vjerujem, nema ni potrebe spominjati.

 

Toni Matošin

Hits 919
The Boatman's Call « The Boatman's Call Nick Cave & The Bad Seeds Albumi Kronologija Nocturama » Nocturama

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42