Skeleton Tree

Review

Umjetnik iz boli u umjetnost ne bježi, kako se možda na prvu čini, već joj svojim kreativnim kanalima pokušava naći smisao, novi nivo utjehe, pronaći bar dio izgubljenog u sebi samome, jer kreativnost je najprisniji dodir s izvorom i ušćem Čežnje, realizacija čovjeka kao stvorenja ne samo tijela nego i duha. Nick Cave, čovjek koji se lani zajedno sa svojom obitelji suočio s pogibijom sina u punom zamahu mladosti, pronašao je ili bar napipao svoj put kroz ono što samo on i njegovi bližnji razumiju ili pokušavaju razumjeti, a "Skeleton Tree" nam sada kao plod titra pred čulima baš kao njegova slova na crnoj naslovnici. Album koji je sve samo ne još jedan album Nicka Cavea i njegovih The Bad Seeds, ali i album koji se upire biti što bliže tome da bude baš samo još jedan njegov/njihov album…

Čovjek koji je prije dvadesetak godina rekao kako je njegova odgovornost kao umjetnika samo da se "pojavi nad papirom, glasovirom ili mikrofonom, a ostalo ovisi o Bogu", sada kao da pred tim istim rekvizitima i alatima, iza crne naslovnice i ispred nepregledne tame gubitka stoji posve – sam. Jezivo potresna uvodna pjesma, "Jesus Alone", za koju trebate biti od željeza da vas ne zgrabi za utrobu i srce, kao da prijeti igrom slova i riječi pa čeka samo pravi trenutak da vam pred zaklopljenim očima izmagli u "je suis alone" i samo je snaga prave riječi, odnosno, imena otisnutog u njezinu naslovu na omotu albuma drži na okupu i pruža utjehu taman onoliku kolika je u datom času moguća. Neumorni i često izgubljen pa nađen tragač za onim što u svojoj ljudskoj nesavršenoj i nikad dovršenoj viziji vidi kao Boga, slomljenim glasom pjeva "svojim glasom ja te dozivam..." i taj poziv kao jeka slijepca lebdi u tamu nad proganjajućom glazbenom podlogom glavnog suradnika i očito važnog prijatelja Warrena Ellisa te ostatka društva koje je sada bend samo u nedostatku bolje riječi. Glazbena tapiserija otkrivena sjajnim prošlim albumom "Push the Sky Away" te glazbom za filmove poput "The Road" i "Loin des hommes" sada se stopila s tragedijom iz koje se izlaz tek treba pronaći. Ako takvo što možemo zvati izlazom... Moj rječnik tu pada na ispitu, jer ne mogu ni zamisliti kako čovjek uistinu može proživjeti smrt djeteta niti kao roditelj imam snage zalaziti u takav mrak. Zato je svaka moja riječ zapravo suvišna, blijeda i bezvrijedna, nedostojna patnje i boli roditelja i čovjeka koji je takav gubitak doživio i proživio. Htio-ne htio, mogu biti samo voajer, onaj koji pokušava vidjeti, razlučiti krik od bijesa, tugu od čiste boli, bijeg od slobode izbora. Pa ipak, ovo što klizi s albuma kojeg je Cave očito morao snimiti, kao da nas moli da pronađemo tu poniznost koju smo izgubili u uzoholjenom svijetu, tjera nas uporno da pokušavamo biti ondje, ne nužno s njim, ali… ondje.

"Sletio si s neba, srušio se na polje blizu rijeke Adur...", očeve su riječi što pokreću glazbene slike mrtve prirode, koje će kroz nepunih četrdeset minuta tražiti svoja odredišta, čak možda i logiku, smisao postojanja u svijetu kakav jest i kakvog smo, kao stvorenja često ogrezla u potrebi da budemo jedini (p)ovlašteni stvoritelji, preuredili po svome. Riječi su to baš kao prolog u nelinearno putovanje koje će glazbom tražiti melodiju, ali je neće pronaći, bar ne u onom obliku, tonu i snazi kakvu je Cave postizao ranije. I kad pokuša biti snažniji, linearniji, čitljiviji, možda i univerzalniji s "Rings of Saturn" ili donekle i s "Girl in Amber", izostat će ključni zalet, izostat će prava odluka da se riječ uistinu vine u visinu. Visine, štoviše, kao da više nema tu. "Sve što volimo, volimo, volimo, izgubimo; to su naša tijela što padaju kad god se žele podignuti...", odašilje trajno slomljenim glasom "Anthrocene" na podlozi koja nastavlja uglazbljivati krajolik bliskiji onom iz već uglazbljenog filma "The Road" nego bilo kojem sadašnjem, vidljivom bez oka kamere. Prateći glazbu koja se čini kao dugi, razlomljeni loop, već na pola puta znamo da nećemo dobiti nikakav upotrebljiv odgovor ili cilj, ne zato što utjehe uopće nema, već zato što trenutno nema snage za nju. Nek' zamjeri tko je hrabar.

"Skeleton Tree" nije forsirano djelo tuge, a još manje prostitucija te iste tuge. Nećete ovdje naći ni asocijaciju na takvo što, kao ni egoističnu suprotnost tome: ovo je nužni kreativni odgovor na "traumu", kako to opisuje sam Cave u dokumentarcu "One More Time with Feeling" koji prati objavu albuma, u režiji prijatelja Andrewa Dominika, s kojim je prethodno surađivao na maestralnoj vestern-elegiji "The Assassination of Jesse James by the Coward Robert Ford". I sam taj film, premijerno prikazan dan prije službene objave "Skeleton Tree", poslužio je kao dio odgovora i kao jedini promotivni materijal u kojem je Cave sposoban sudjelovati. Ionako ove pjesme nisu za koncerte, nisu za prožvakavanje na intervjuima i debatama... ma ni za recenzije, da budem posve otvoren. Iako je rad na albumu počeo prije tragičnog događaja koji ga je obilježio, svaka pora, svaka nota i svaka riječ ozračena je baš tom tugom, tim nepredvidljivim misterijem za sve nas smrtnike.

S Caveom se "družim" otkako imalo ozbiljnije slušam glazbu (a to je već jako dugo) i volim gotovo podjednako sve faze njegove karijere, ali od prvog slušanja albuma "The Boatman's Call" iz 1997. bio je to osobno mi album za sva vremena i nad svom ostalom "braćom i sestrama" – "Skeleton Tree" korespondira prije svega upravo s njim kad je Caveov "tower of song" u pitanju, blizak u introspekciji i minimalizmu, ali gotovo posve suprotan u svom napajanju. Toplina, namjerna i željena ogoljenost i produhovljenost "lađareva zova" u "drvu od skeleti" gledaju u svoj odraz na posve tamnoj, možda čak neprijateljskoj  zrcalnoj površini: zato se bitno razlikuju stihovi "postoji ruka što me čuva i toliko je volim" iz "Lime Tree Arbour" i "svojim glasom ja te dozivam" iz "Jesus Alone"; zato uvod u "The Boatman's Call" u kojem Cave skrušeno izjavljuje da ne vjeruje u "intervencionističkog Boga" na "Skeleton Tree" poprima svoje najdoslovnije značenje, dajući na trenutak za pravo onima koji su ga već tada tumačili u a(nti)teističnom ključu. A naravno da stvari nisu ni približno tako jednostavne, baš kao što takav nikad nije bio Caveov odnos prema Bogu i vjeri. Zato i vapaj "trebam te, u srcu svom trebam te" iz emocijama razorne "I Need You", koliko god usmjeren horizontalno, na svoj u sebe zatvoren način nadjačava bolom shrvanog oca koji u pratećem dokumentarcu kaže: "On je u mom srcu, ali više ne živi, uopće."

Završni stihovi što se ponavljaju kao kakva mantra – "I sve je u redu sada…" – bez obzira na svoje pravo, samo autoru posve znano značenje, ipak bar na trenutke zvuče… utješno? Možda. Nakon sveg tog mraka, nakon pustoši što je lani nastala tamo gdje su prije titrali nada i duh, Caveov toliko traženi Bog i plodovi božanske inspiracije, kao da se tračak svjetla ipak promolio kroz pukotine. Snagom kreativnosti, snagom imaginacije koju je Cave uvijek gledao kao direktni Božji dar… Ne znam, ali bar u nekoj mjeri poznavajući rad ovog velikog rock-autora, vjerujem da ćemo ubrzo svi skupa početi nazirati odgovore na to.

Toni Matošin