A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #
Vjera, nada i krvoproliće

Bookmark

Data

Released 2022
Format Knjiga
Vrsta
Dodano Srijeda, 11 Siječanj 2023
Žanr Književnost
Edition date Prosinac 2022
Država Hrvatska
Etiketa Planetopija
Catalog Number 978-953-257-528-6
Edition details Broj stranica: 280; Uvez: meki; Prijevod: Jasna Mati; Format: 15 x 23
Tags Nick Cave Planetopija Jasna Mati

Review

Da je Nick Cave jedan od najfascinantnijih i najzanimljivijih živućih kreativnih umova, odnosno, stvaralačkih duhova iz svijeta popularne kulture, znaju sasvim sigurno njegovi brojni obožavatelji, ali priznaju i oni "hladniji" analitičari koji se tek s vremena na vrijeme dotiču glazbe ovog već vremešnog australskog kantautora. Od ranih, intenzivnih i čak opasnih godina sa sastavom The Birthday Party, kad je svaki koncert (pa i ulazak u studio) bio neizvjestan poput dolaska na bojno polje, preko traženja artikuliranijeg iskaza na početku puta s pratećim bendom The Bad Seeds kao trajno mutirajućim glazbenim okvirom nemirne mu, a u praćenju (duhovne) čežnje nevjerojatno konzistentne poetike, zatim preko surovim slikama iznimno gustog romana "I magarica ugleda anđela" i sve češćih posezanja za literarnim formama, pa do skladanja glazbe za filmove i recentnih albuma kojima sve naglašenije svjedoči sazrijevanje jednog specifičnog duhovno-kreativnog mikrokozmosa, Cave nas je razmazio stalnim bogatstvom sadržaja i dubinom zarona u područja koja većina dotiče tek površinski, održavajući svoju umjetnost trajno vitalnom i u duhu intenzivnom, očito uvijek iskren prema silnicama koje ga nadahnjuju, hrane i pokreću, te otvoren prema izazovima koje takav pristup podrazumijeva.

Baš bih ga zato, kad je već takva prigoda, istoga trena uvrstio među na prste jedne ruke izbrojive glazbenike koji bi mogli kvalitetno i nadahnjujuće ispuniti stranice knjige kakva je svježe objavljena "Vjera, nada i krvoproliće", dostupna i na hrvatskom jeziku ekspresnom reakcijom nakladnika Planetopija. Jer, posrijedi je jedan dugi razgovor, odnosno, niz povezanih intervjua, format na kakvog sam, osobno, dosad naišao samo u slučaju nedavno preminulog Benedikta XVI, čiji su razgovori s novinarem Peterom Seewaldom popunili čak četiri fascinantne knjige. Format, dakle, iznimno zahtjevan i izazovan, kako za svoje autore, tako i za čitatelja, podrazumijevajući ne samo elokventnog i zanimljivog, već i sadržajno dubokog i širokog te nadasve nadahnutog sugovornika. Pa može li s Nickom Caveom išta takvo proći krivo? O, ne!

Knjigom obuhvaćeni razgovori iz 2020. i 2021. s poznatim irskim novinarem Seánom O'Haganom već nakon nekoliko prvih stranica ukazuju na to da nas ovdje čeka jedno fascinantno, nelinearno putovanje, ne toliko kroz život ili trenutak jednog iznimno zanimljivog čovjeka i glazbenika, koliko kroz duhovni razvoj i sazrijevanje čovjeka posvećenog ne umjetnosti kao takvoj, kao zanatu, već trajnoj potrazi za božanskim, za Bogom kojeg vidi kao izvor i kao ušće čežnje koja se u umjetnosti, konkretno glazbi (i u književnim formama) najizravnije samoobjašnjava i realizira. Već neko vrijeme zatvoren prema klasičnoj formi intervjua, Cave je u starom poznaniku i sa svojim životom i djelom detaljno upoznatim O'Haganom našao više nego raspoloženog, zaintrigiranog sugovornika spremnog na otvaranje svih bitnih pitanja i poglavlja, pa čak spremnog i na raspravu. Baš u takvom pristupu, a iznad svega u Caveovoj opuštenosti i spremnosti na tako detaljne i zahtjevne razgovore, leži tajna uspjeha "Vjere, nade i krvoprolića"...

Kroz petnaest poglavlja raspoređenih na 270-ak stranica Caveov i O'Haganov razgovor bavi se ponajviše recentnijim razdobljem, odnosno, godinama od pogibije Caveova sina Arthura (2015.) naovamo, ali sve ono što je taj tragični događaj – trauma, kako ju je ne jednom prozvao sam Cave – proizveo u duhovnom, pa i u svakom drugom pogledu, kapilarno je kroz stranice knjige povezano s davnijim događajima, stanjima duha i uma te mlađim verzijama iste čežnje koja je njezina protagonista dovela do pomirenja i s Bogom i s čovječanstvom kao Njegovom djecom, do pronalaženja duboko ukorijenjene utjehe i suosjećanja unutar zajednice kojoj prvenstveno putem glazbe odavno pripada. Zato je posebno dojmljivo kad Cave govori: "Okupljamo se oko zajedničkog cilja. Ne samo bend, nego i publika, oko nečega što ujedinjuje i potiče kolektivni duh. Pritom se gubi i tvoje ja, imaš osjećaj da si ponesen nečim većim. Gdje danas možemo doživjeti takvo što izvan crkve?"

Bog, odnosno, religija, a prije svega kroz trajnu fascinaciju Svetim pismom izražena potraga za nalaženjem i osobnim definiranjem tih temeljnih ljudskih pitanja u fokusu su Nicka Cavea i njegova stvaralaštva još od prvih koraka u glazbi, od prvih vriskova i padanja na pozornici, ali ono što možemo pročitati u "Vjeri, nadi i krvoproliću" doima se istodobno i svjetovima daleko od samodestruktivnosti mladenačkih godina obilježenih i narkomanskom ovisnošću (koja se protegla i duboko u srednje godine), pa i od konfliktnih pogleda na vlastito viđenje božanskog od prije dva ili više desetljeća, koliko i savršeno – pa i savršenije od savršenog – na predivan način logično ostvarenje, dozrijeli dio trajno razvijajućeg puta.

Upravo je to ono što mene osobno, kao nekoga tko Caveovo stvaralaštvo prati (i voli) otkako ozbiljnije slušam glazbu, dotiče i fascinira na bazičnim razinama: dojma sam, naime, kako je Nick Cave u duhu – ovdje, konkretno, na papiru – dosegnuo one zaključke, onu vrstu (samo)realizacije zbog kojih od samih početaka, posve nesvjestan svega toga, volim i opsesivno pratim njegov rad. Govorim(o), dakle, o intuitivnim razinama, o nečem trajno prisutnom, ali nikad do kraja izrečenom (pa ni ovdje, gdje je mnogo, mnogo toga jasno ili jasnije), o potencijalima koji se u umjetnosti otvaraju kako neko djelo dotiče najrazličitije recipijente sposobne odgonetati ih iz svojih vizura i osobnosti. Kao što i sam Cave kroz knjigu pokušava objasniti, u pitanju je put kojeg je trebalo proći, put kojeg su primarno oblikovali patnja i bol, ali ne da bi slomili duh, već da bi ga obnovili, podigli i učinili snažnim u slabosti. "Mladi Nick Cave mogao si je priuštiti da na svijet gleda sa stanovitom ohološću jer nije imao pojma što budućnost nosi", kazuje Cave i nastavlja: "Danas vidim da su oholost i prijezir prema svijetu bili svojevrstan luksuz, ili neumjerenost, čak i taština. On nije znao ništa o dragocjenosti života – njegovoj krhkosti. Nije imao pojma kako je teško, ali prevažno, voljeti svijet i prema njemu se odnositi blago."

Nije to neki "novi" Nick Cave, ovaj koji će bez pardona reći da je "po temperamentu konzervativan" (pa na O'Haganovo, pomalo svisoka, dobacivanje da su to "teške riječi", hladno odgovoriti: "možda za tebe"), koji će odabrati religioznost mnogo prije nego za njega "pomalo bezličnu" duhovnost (s čime ne samo da se slažem nego supotpisujem masnim slovima), koji će baš u religiji nasuprot rastućem, po njemu u plodovima štetnom sekularizmu, vidjeti iscjeliteljsku silnicu za cinizmom, relativizmom pa i mržnjom sve opterećenije čovječanstvo, i da ne nižem mnogima možda "skandalozne" izjave (pa i za samog O'Hagana, koji je na trenutke pokušavao "ispraviti" sugovornika i dovesti ga u neke duhu vremena bliže terminološke okvire)... Taj je Nick Cave prisutan oduvijek, njegov rad to kroz svoje pipke odaslane u nepoznato, kroz potencijale kojima obiluje i bogatstvo sadržaja koje ne stari, stalno govori i tako intrigira na najosjetljivjim frekvencijama, ali koji se i kroz najteže životne udarce i gubitke, kroz nepojmljive boli kakva je gubitak djeteta, trajno oblikuje u bolje (koliko god ta riječ bila štura i bezlična), snažnije, otvorenije verzije istoga sebe.

Tu putanju "Vjera, nada i krvoproliće" svjedoči na fascinantan, iznimno dirljiv način. Ogoljeno, bez zagrada i prešućenih tema, pa i kroz razotkrivanja nekih postupaka i odnosa koji odaju i svojevrsnu notu nemara prema važnim ljudima u životu i radu (primjerice, raskid suradnje, a na neko vrijeme i prijateljstva s Mickom Harveyjem, ključnim suradnikom i prijateljem od najranijih dana), kao i onih koji nam otkrivaju predanog supruga duboko zaljubljenog u svoju Susie. U ovoj je knjizi njezin protagonist potresno opipljiv i krvav, ali – bitnije – pun suosjećanja i ljubavi, ali i trajne sumnje kao kormilara u samoj religioznosti, pun vjere i nade do kojih je trebao doći preko krvoprolića unutar vlastite duše koliko i u trajnoj povezanosti s drugima. Čovjek sposoban, u konačnici, o svome poslanju izreći: "Tu je rad, naravno, i ako iz njega možeš odstraniti samodopadnost i uobraženost, tako da postane izraz ljubavi, tada dobiva izvanrednu vrijednost. Ali mora postojati ljubav. Trebala se dogoditi tragedija da to naučim, da shvatim da se najprije moram odrediti kao otac i suprug i son – kao dio obitelji – a tek onda kao umjetnik."

 

Toni Matošin

Hits 217
Smrt Bunnyja Munroa « Smrt Bunnyja Munroa Nick Cave Knjiga Kronologija

Posljednje predstavljeni jazz albumi

Posljednja 102

Izvještaji



Chui u Petom kupeu


Mjuzikl "Ljepotica i zvijer"


Lutke na koncu @ Tvornica kulture


Kratko i upečatljivo iskustvo


Bosak & The Second Hand Band Live In Vidra Theater


Lačni Franz u Hard-Placeu


Cinkuši u močvari obilježili kraj godine


Komemoracija u HNK za Massima


Urban&4 u Saxu - sutra ćemo pričati!


Slavonski božićni domjenak na malo drugačiji način


Zagorski pankeri proslavili kraj godine


Partibrejkers u Vintageu


Zeal & Ardor u Močvari


Zimski MUF rastopio Hard Place


Widowspeak supp. Camille Camille


Odinova večer južnjačkog rocka


Vojko V u Tvornici


Stoneraj na najjače


Kries užario prepunu Močvaru


Milky Chance održali koncert u zagrebačkoj Tvornici