Review
Rock...
Pravi iskonski rock...
Vjerujem da su se mnogi veliki i mali rockeri na spomen pravog,iskonskog rocka i stavljanja istog u kontekst sa hrvatskim bendovima ne jedanput nasmijali, onak sarkastično do bola. Jer činjenica je da već sigurno najmanje jedno desetljeće na hrvatskoj sceni nije bilo novog oldschool rock benda, sve sami nekakvi crossoveri i kojekakve mutacije i abominacije.
Ali naravno, svako pravilo ima i svoju iznimku ili nekoliko njih, a u ovom slučaju se jedna od tih iznimki zove Cota G4. Bend koji iza sebe već ima jedan istoimeni studijski uradak, s kojim je zacrtao svoj rokerski put, nedavno je na tržište izbacio svoj drugi album pod nazivom U Čemu Je Zapravo Stvar. Kao i prvijenac, i njegov nasljednik je izašao pod kapom Dallas Recordsa, ali kao što vrlo često biva, i ovdje je postojala potencijalna opasnost da nakon privlačenja pažnje, slijedeći uradak podlegne komercijalizaciji, ublažavanju i popičkarenju u svrhu zadovoljavanja zahtjeva tržišta i pronalaska neke nove publike, orijentirane u smjeru lakših nota.
Fala bogu, ovdje tome nije bio slučaj.
Moje uši je zaokupio uradak totalno kompletan, kvalitetno zakoružen u jednu pravu rockersku cjelinu koja jednostavno nastavlja započeto sa prvim uratkom, ali opet na jedan evoluiran način. Nikako kao kopija već viđenog recepta.
Na albumu definitivno mogu kao najočitiji utjecaj starorockerskih vremena primijetiti bijelodugmetovski vokal Marka Osmanovića, koji ipak ima svoju prepoznatljivost a ne plagijatorski prizvuk. Od drugih utjecaja bi definitivno izvukao jedan totalni kontrast- vanhalenovski pečat na muziku na popriličnom broju pjesama. I to definitivno nije loša stvar. Neki će spočitnuti možda određeno kopiranje, ali ja bi to više odredio kao jedan nostalgični elemenat ubačen da nas podsjeti na ona dobra stara vremena kad je rock bio rock a ne nekakav čušpajz svega i svačega što je danas najčešća i jako tužna realnost.
Valja spomenuti i drugu pokretačku i stvaralačku snagu u bendu, multitalentirani Danko Krznarić koji je originalno u bendu bio zadužen za klavijature, ali je silom prilika ili bolje rečeno prstom sudbine počesto i skoro pa trajno završio na mjestu gitare, odakle se šetao tamo-amo preko mnoštva instrumenata (prije svega u procesu studijskog snimanja).
Uz ovu dvojicu iz originalne postave benda, tu su još i već ih sad mogu nazvati starosjediocima, Mario Kopecki na bas gitari te najmlađi član na bubnjevima Dario Horvat.
Da se malo osvrnem na produkciju...
Album je prolazio dosta porođajnih muka, započet je sa snimanjem 2007. godine u zagrebačkom studiju Soundcage doslovce na rate, dok je dovršen u jesen 2009. u zagrebačkom studiju Oxigen, i nažalost je tek sad nedavno ugledao svjetlo dana, što je prije svega na teret izdavača a ne benda. Za produkciju su zaduženi već spomenuti Marko i Danko, dok su im u miksanju pomogli mnogi kvalitetni ljudi kao što su Ivan Mihaljević – Miha, Danijel Drakulić – Drakula i Zlatan Čehić – Čeha.
Iako je pomalo nepošteno izdvajati najbolje pjesme na albumu, jer su mi sve dobre- ali onih par iznad dobrih su definitivno prva pjesma na albumu Za Nas Ne Postoji Kraj...(Volim Vas Sve), druga sa jednostavnim nazivom Rokenrol te deseta stvar na albumu pod nazivom Trans. Kao i svaki pravi rockerski bend, i oni imaju svoj dio laganijih i ljubavnijih stvari, ali za cjelokupni doživljaj ćete ipak morati skočiti do prvog dućana nosača zvuka i nabaviti svoj primjerak novog Cotinog albuma.
Dečki su definitivno zacrtali svoju trasu u putevima hrvatskog rocka, i nadam se da od nje neće odlutati u budućim uratcima.
Ivan Šunić - Camaro
