Review
Peter Doherty, poznat kao frontman dva dobra benda (Babyshambles, The Libertines) i veliki patnik žute štampe, uspio se na trenutak sabrati i napraviti prvi solo album. Istina, u tome su mu u velikoj mjeri pomogli gitarist Graham Coxon iz Blura, pjevačica Dot Allison i ekipa iz Babyshamblesa, ali bez obzira na sve njihove produktivne intervencije, Grace/Wastelands prvenstveno odražava strukturu Peteovog DNK. Ili nam barem tako sugerira cover.
Album je daleko od neke planski izvedene cjeline. U njemu nema jasnog reda ni veće koncentracije i prije bih ga opisala kao čistu dokumentaciju vremena provedenog u studiju, nego kao gotov proizvod, što je dobro, jer u protivnom nikad ne bismo upoznali pravog Petea. A pravi Pete je, izgleda, tek još jedna ranjiva duša ovoga svijeta s ponešto rupa u pamćenju koja samo želi ispričati vlastitu priču.
I to bi bilo više-manje to.
Ma ja znam da nije ništa novo naglo se otrijezniti i još u magli jutarnjeg mamurluka pogledati unatrag pokušavajući rekonstruirati stvarni slijed događaja, ali meni će te stvari uvijek biti zanimljive, pogotovo kad je u pitanju neki zbunjeni čovjek tipa Doherty koji nam nije u stanju ponuditi ništa drugo osim čistih impresija poredanih u maniri najbolje haiku poezije.
Grace/Wastelands ne počinje obećavajuće. Uvodna pjesma Arcadie je jedna beskrajno loša stvar u kojoj se nešto nabada o pastoralnom životu i koja općenito zvuči kao da ju je napravio netko tko nije komunicirao s ljudima barem zadnjih dvadeset godina. Na svu sreću kratko traje i na nju se odmah nadovezuje odlična Last Of The English Roses – skroz iskrena ljubavna pjesma komponirana za sjeverne tribine u kojoj se zaista može uživati i navijati za svaki engleski united.
Uz tu, izdvojila bih još iduću pjesmu 1939 Returning u kojoj je sve savršeno sjelo na svoje mjesto, pogotovo refren, iako mi ni tu nije do kraja jasno tko je na čijoj strani. A onda šok ... A little death around the eyes ...Your boyfriend's name was Dave...I was bold and brave... – savršeno reciklirana stvar u kojoj je disfunkcionalnost stihova i melodije dosegla svoj vrh na najbolji mogući način, tako da ozbiljno počneš sumnjati u vjerodostojnost čitavog materijala.
Pjesme u nastavku ne dostižu dojmljivost spomenute tri, iako svaka od njih ima svoje trenutke. Pogotovo Sheepskin Tearaway koju Doherty izvodi s Allison i Lady, Don't Fall Backwards – definitivno najfragilnija ljubavna pjesma s albuma. A uz svo ovo seciranje skoro sam zaboravila naglasiti i ono očigledno; da je Dohertyev glas s Grace/Wastelands dosegao nenadmašivi stupanj rezignacije na kojem bi mu pozavidio i najžešći kuler.
I sad bih najradije osvrt završila nekom vrstom emocionalne ucjene kojom bih apelirala na sve da poslušaju što Pete ima za reći, ali to ne bi bilo u redu učiniti, jer svatko ima drugačija očekivanja od muzike. Grace/Wastelands sigurno ne nudi ni savršenstvo izvedbe, ni neke posebne inovacije u pristupu, ni energiju nekih prijašnjih Dohertyjevih stvari, ali zato ima njegova djelomična sjećanja i Coxonovu gitaru. Meni je to sasvim dovoljno.
Marina Vukman
/
