Atomac

Review

Joseph de Maistre, francuski filozof, diplomat i književnik, ustvrdio je da „svaki narod ima onakvu vlast kakvu zaslužuje“. Često ga citiraju, posebno oni nezadovoljni vlašću koja u današnje vrijeme (u većini slučajeva) proizlazi kao rezultat demokratske volje naroda. Ali, narod je ponekad bezvoljan, posebno u vrijeme izbora pa često upravo na taj dan poželi ostati kod kuće ili otići negdje na izlet i tako prepustiti odluku drugima, računici i izbornim zakonima. Kasnije slobodnije jamra, jer vlast u konačnici nije ni birao. A pozicija moći ionako mijenja ljude. Dakle, svaka država ima nekog glavonju na svojem čelu: ako ne kralja koji je to postao nasljeđem, onda parlament, vladu i nekog debelog predsjednika.

A ovaj Debeli Precjednik je, eto, ponovno među nama. U stvari, ispravnije bi bilo reći da se tijekom vremena od nas nije niti odmicao. Jer, Debeli Precjednik, bend iz Osijeka, na sceni je postojan već puna tri desetljeća. Nakon onih prvih demo-snimaka iz sada već poprilično davne devedeset i treće objavili su još štošta: za početak EP „Tribute to Zli farmeri“ nakon toga cjelovit album „Through The Eyes of the Innocent“ (2006.), pa „Bruto slavo / VBK“ (2012.) i „Povijest bolesti“ (EP iz 2014.). Pojavili su se i na „Godini majmuna“ (2016.) s Mašinkovim „Majmunom godine“ te odsvirali svojih šest, u stvari pet pjesama, jer ona zadnja Predcjednikova je u stvari remiks druge pjesme. Bend je iz Osijeka, ali pjeva malo na hrvatskom a malo na engleskom. Čak, izgleda i više na engleskom. Jer, zašto ne? Ipak je Hrvatska dio Europske unije i, uzgred budi rečeno, hrvatski je jedan od dvadeset i četiri službenih jezika te iste unije pa ga možda na ovaj način postupno nauče punkeri svih zemalja članica.

Članovi Debelog Precjednika (Fat Prezidenta) su Tin Kovačić - Koca (vokal), Davor Bestvina - Davke (gitara i prateći vokal), Ivan Budaić – Buda (gitara), Igor Kovačević - Igich (bas) i Siniša Rajković - Bubi (bubnjevi). I svi od reda vrhunski izvode glazbu koju stvaraju u brzacima punk-rocka s primjesama hard-corea i grungea. Žestoki su, nabrijani i na koncertima bez sumnje prolijevaju hektolitre znoja. A nastupa su, kako i sami kažu, „imali bezbroj“. Svojedobno, znali su reći da su ih imali više od pet stotina i pri tome rado spominjali barem četiri velike europske turneje na kojima su svirali uz sastave kao što su SNFU, NOFX, Jello Biafra and the Guantanamo School of Medicine, Lagwagon i mnogi drugi. Ukratko, dečki imaju svoju sad već uhodanu i razrađenu briju od koje jednostavno ni najmanje ne odustaju.

A da je tome tako uvjerit će se svatko tko posluša njihov novi album koji je ovoga puta otisnut i na vinilu. Na njemu je dvanaest pjesama, svih odreda „žestica“, koje jednostavno ubijaju svojim bjesomučnim tempom. Aranžerski pjesme im se grade različito, ali se u konačnici sve uvijek svode na zajednički nazivnik - vatreno i eksplozivno. U usporedbi s ranijim izdanjima, osjetno su se profilirali i sazrjeli, kako svirački tako i vokalno. Glazbeno nije to više ona jednolična struktura, ritmički se uvježbano mijenjaju, a melodijski mijenjaju i vokalno nadopunjuju. Tekstualno, tek prva, deveta i posljednja su na hrvatskom jeziku, a ostale su za široke globalne mase.

Album započinje s nekim duhovitim črčkanjem po papiru (možda ispisivanjem recepta) i konstatacijom: „Nema ga. Nema ga u apotekama…“. Žestoka je to pjesma, pjevnog refrena i dobrih pratećih vokala, zanimljivog breaka (dobrog za žive izvedbe) te ima potencijala biti hitom i rado prihvaćenom kod publike. „Babylon“ kreće reskim gitarama i žestokim, zahtjevnim bubnjevima. Koca ju je dobro otpjevao i svakako je jedna od ponajboljih stvari na albumu. Zanimljive su i poruke u tekstu pjesme od onih „Ne vjeruj!“ i „Ne ubij!“ do konstatacije „Your gods are just as fucked up as ours“. Dopadljiv je i naslov kao i tekst iduće stvari: „Misery Loves Company“ koja je kratka kao i one njihove rane pjesme. „Slavery 2.0“ ima neki lagani uvod na klavijaturama s vapajem kojim se priziva sloboda, a nakon toga kreće žestoko i ponovno se tekstualno sukobljava s društvenim zabranama i propisanim normama. Melodijski i ritmički je zanimljiva, s Bubijevim odličnim prijelazima na bubnjevima, nabijena energijom te će i ona biti poslastica u njihovim živim izvedbama. Gitara na uvodu pjesme „Pičke ne vrište“ podsjeća na pjesmu Hladnog piva i naravno vječna će enigma ostati zašto ima naslov na hrvatskom a tekst na engleskom te zbog čega se recimo ne zove „No Silence“, a kada ne bi imala ono smirivanje u sredini i ponovni povratak u brzi ritam možda bi bila i monotona. „The Box“ je dobar završetak prve strane ploče koja je, pokazat će se, bolja od ove druge strane.

„Dear Mom“ je pjesma kojom autori roditeljima šalju poruku iz pakla. Za razliku od prethodnih, ova kreće s bas gitarom, ali se nakon kratkog prebiranja gitare i uz lagani bubanj, ubrzo i ona nastavlja kao brzi vlak. Ova, kao i sljedeća „Di“ nešto je slabija od prethodnih pjesama, ali na albumu treba naravno biti i poneka takva. Na sreću, slijedi pjesma „Maska“ koja je albumu donijela novi zalet pa i smisao. Tekst je na hrvatskom, a ritmički ima onih zahtjevnih promjena i „rezanja“. U pjesmi „Grey By Days“ najzanimljiviji dio kreće u drugoj polovici pjesme kad do izražaja dolaze bubanj i bas. Kucanje sata na kraju pjesme podsjeća nas na prolazak vremena pa tako i ovog albuma kojemu su do kraja ostale još samo dvije pjesme. Slijedi vatrena i na svakoj razini zanimljiva „Warzone“, koja je možda i sama kruna ovog albuma. A na kraju je pjesma „Legica“, navijačka pjesma NK Osijeka, koja s pozicije tribina bez sumnje zvuči genijalno, ali na ovaj album ipak sjeda kao loše formatirana lego-kockica. Jednostavno, ovdje joj nije mjesto.

Zaključimo, dakle, Debeli Precjednik se u odnosu na ranija izdanja svirački, izvođački i autorski kvalitetno i iskustveno dodatno zaokružio, podebljao i profilirao. Na „Atomcu“ je niz vrhunskih pjesama koje će Debeli Precjednik nesumnjivo kvalitetno ukomponirati u svoj stariji repertoar te tako još više uveseljavati svoju koncertnu publiku. Nažalost, na ovaj album su uvrštene i neke pjesme bez kojih se moglo i koje bi sasvim dobro funkcionirale kao samostalne singlice. A ovako smo, igrom slučaja, nekako došli do zaključka da od viška glava ipak - boli.

Ivan Dukić